U informativnom dokumentu američko Ministarstvo trgovine (DoC) navelo je da sporazum predviđa ulaganja tajvanskih proizvođača čipova i tehnoloških kompanija u iznosu od 250 milijardi dolara za širenje napredne proizvodnje poluvodiča, energetike i AI operacija u SAD-u. Vlada Tajvana obvezala se jamčiti dodatnih 250 milijardi dolara kako bi potaknula daljnja ulaganja domaćih tvrtki.
Tajvan je potpisao trgovinski sporazum koji bi trebao vratiti vodstvo u proizvodnji poluvodiča, dok bi Sjedinjene Američke Države istodobno snizile carine koje je prethodno uveo predsjednik Donald Trump.
U informativnom dokumentu američko Ministarstvo trgovine (DoC) navelo je da sporazum predviđa ulaganja tajvanskih proizvođača čipova i tehnoloških kompanija u iznosu od 250 milijardi dolara za širenje napredne proizvodnje poluvodiča, energetike i AI operacija u SAD-u. Vlada Tajvana obvezala se jamčiti dodatnih 250 milijardi dolara kako bi potaknula daljnja ulaganja domaćih tvrtki.
Zauzvrat je recipročna carinska stopa SAD-a na tajvansku robu ograničena na 15 posto, u odnosu na prethodnih 20 posto. SAD je također pristao na nultu recipročnu carinu za generičke farmaceutske proizvode i njihove sastojke, zrakoplovne komponente te pojedine prirodne resurse. Buduće carine u okviru mehanizma Section 232 omogućit će izuzeća za tajvanske kompanije koje grade pogone za proizvodnju čipova u SAD-u, pri čemu će moći uvoziti do dva i pol puta veći kapacitet od planiranog bez plaćanja carina.
Američki ministar trgovine Howard Lutnick izjavio je da je TSMC kupio stotine hektara dodatnog zemljišta u Arizoni, gdje ulaže oko 65 milijardi dolara u tri nova proizvodna pogona izgrađena od temelja. Ministarstvo trgovine istaknulo je da je udio SAD-a u globalnoj proizvodnji silicijskih pločica pao s 37 posto 1990. godine na manje od 10 posto u 2024. godini. Kao razlog navodi se strana industrijska politika koja iskrivljuje globalne trgovinske tokove, zbog čega se većina proizvodnje danas odvija u istočnoj Aziji.
Ovaj sporazum odražava sve snažniju stratešku povezanost trgovinske politike i tehnološke suverenosti, posebno u sektoru poluvodiča koji je postao temelj digitalne ekonomije i nacionalne sigurnosti. Sjedinjene Američke Države posljednjih godina provode niz mjera za povrat proizvodnje čipova na domaće tlo, uključujući poticaje i regulatorne olakšice.
Tajvanske kompanije, predvođene globalnim liderima u proizvodnji naprednih čipova, ključne su za ostvarenje tog cilja zbog tehnološkog znanja i proizvodnih kapaciteta. Ulaganja u SAD-u trebala bi ojačati otpornost opskrbnih lanaca i smanjiti geopolitičke rizike povezane s koncentracijom proizvodnje u Aziji. Istodobno, Tajvan osigurava dugoročan pristup američkom tržištu uz povoljnije carinske uvjete. Posebna važnost pridaje se razvoju naprednih proizvodnih procesa za umjetnu inteligenciju i visokoučinkovite računalne sustave.
Očekuje se da će novi pogoni otvoriti desetke tisuća izravnih i neizravnih radnih mjesta. Dugoročno, ovakav model suradnje mogao bi redefinirati globalnu raspodjelu proizvodnje poluvodiča. Također, mogao bi poslužiti kao referentni okvir za slične sporazume s drugim tehnološki naprednim gospodarstvima.
Digitalna transformacija države nije klasičan resorni posao. Isti digitalni identitet koriste zdravstvo, porezni sustav i socijalne usluge, isti registri opslužuju više institucija, a interoperabilnost nema smisla ako jedan resor izgradi dobar sustav koji se ne može povezati s drugim. Upravo zato Strategija digitalne Hrvatske iz 2022. naglašava da horizontalna priroda digitalizacije traži snažno središnje upravljanje i odmak od silosnog razvoja.
Digitalni sustavi djeluju nevidljivo dok rade. Građani očekuju da rade mobilne mreže, kartice, bankomati, e-Građani, bolnički sustavi, javni registri i poslovne aplikacije. No svaka od tih usluga ovisi o električnoj energiji, telekomunikacijama, podatkovnim centrima, dobavljačima i ljudima koji mogu intervenirati u krizi. Ovaj tekst zato polazi od četiri scenarija: nestanka struje, velikog kibernetičkog napada, prekida clouda i prekida telekomunikacija.
Kada se govori o europskim predvodnicima digitalne države, Danska i Estonija gotovo se automatski pojavljuju kao primjeri. No njihova je vrijednost za Hrvatsku upravo u tome što nisu izgradile isti model. Estonija je poznata po snažno integriranoj digitalnoj arhitekturi, digitalnom identitetu i razmjeni podataka, dok Danska pokazuje kako dugotrajna političko-administrativna koordinacija svih razina vlasti može stvoriti javne usluge koje građani gotovo univerzalno koriste.
