Pitate se zašto ne postavljamo prava pitanja.
Zato!
Baš zato! Zato, jer kao da su se svi koji su od malih nogu brinuli za vaš odgoj i obrazovanje urotili i od najranijih početaka proglasili pitanje zašto neprimjerenim.
Zašto?
Možda zato što nisu znali odgovore, a htjeli su sačuvati (ne i izgraditi) autoritet. Koji im je dala priroda. I društvo. Radi se naime i o roditeljima ali i o školi.
Mislite da pretjerujem? Odgovor ću kao i uvijek ponuditi od autoriteta na tom području.
Sir Ken Robinson
Neupitni svjetski lider, osoba koja zadnjih par desetljeća pokušava nemoguće. Prilagoditi obrazovanje ljudima. Osobnim potrebama i društvenoj zajednici. Neću iznositi njegove ideje, previše ih je, ali molim vas pročitajte Out of Our Minds: Learning to Be Creative ili Element, pogledajte sjajan TED video How schools kill creativity ili mu bar posjetite stranicu http://sirkenrobinson.com/. Pick anything, iznenadit ćete se!
Da bi vam barem dočarao i snagu i vještinu Robinsonovih stavova prepričat ću dio njegove legendarne anegdote koja savršeno ilustrira kako obrazovanje sustavno ubija dječju znatiželju i zašto se moramo pobuniti protiv takvog sustava i uz male promjene učiniti ga boljim. Bez velikih investicija i europskih fondova. Samo ne smijemo sustavno zatomljivati prirodnu dječju znatiželju i kreativnost.
Kako izgleda Bog?
Sigurno ste se i sami bar jednom to pitali, naravno ako vjerujete u njegovo postojanje. Ja baš i ne, ali me zanima kako zgleda, sve da i ne postoji. Evo, strpite se, ide anegdota.
U dječjem vrtiću, oko podneva, djeca uživaju slobodno crtajući. Bojicama, flomasterima, na podu, u klupicama, na slobodnu temu. Baš guštaju. I u vrijeme ručka, teta ih krene pozivati da pospreme svoje uratke jer valja oprati ruke i poći na objed. I svi manje-više žurno poslušaju i krenu se spremati, samo jedna djevojčica još uvijek u stvaralačkom žaru, crta ili crta. I ne čuje, ni ne mari za ostale. I teta joj brižno priđe i upita: „Dobro mila, što ti tako važno crtaš, da ne možeš prekinuti i poći na ručak s ostalima?“. „Boga“, odgovori djevojčica. „Ali milo, pa mi i ne znamo kako Bog izgleda“, začudi se teta, a djevojčica joj kao iz topa uzvrati „Ako budete strpljivi, saznat ćete za minutu!“.
Od tada je prošlo prilično vremena, a mi i dalje ne znamo kako Bog izgleda.
Osobno iskustvo
Drugi autoritet, na kojeg se danas pozivam ste vi sami i vaše osobno iskustvo. „Ja, autoritet na bilo kojem području, Vjerane mora da se šališ?“ Ne brinite, prilično sam siguran, pa dio smo istog društva, istog odgoja, mora da ste prošli isto što i ja.
Referiram se na poznati odgovor zato koji ste, zar ne, čuli gotovo svaki put kad bi upitali a zašto? A za pet zašto za redom dobivala se i nagrada u obliku pljuske ili šibe po guzici. Neovisno o tome pitali mamu, tatu, baku, tetu ili učiteljicu, zar ne?
Zašto je ipak dobro pitati se zašto?
Zato jer možemo saznati prave stvari, ne samo ono očigledno i svima dostupno, nego spoznati suštinu. Zašto je briljantno jednostavan način, samo morate biti ustrajni. Ne prihvaćajte sve na prvu, pitajte se zašto. I onda još jednom!
Neovisno o tome jeste li kao i ja u djetinjstvu prošli obeshrabrujuću ne pitaj školu ili ste bili bolje sreće, sad kad ste odrasli i slobodni, vratite se u djetinjstvo i počnite pitati zašto, zašto, zašto? I vidjet ćete neki su odgovori bitno drugačiji od onih koji su nam servirani.
Ne vjerujete mi? Nudim okladu.
Zašto je nastao Internet?
Vjerujem da ste većina informatičari ili bar solidne opće informatičke naobrazbe i da znate odgovor na ovo trivijalno i vrlo poznato pitanje opće informatičke kulture.
Ja vjerujem da ne!
I spreman sam vam ponuditi odgovor uz dokaze, za koji ćete se iznenaditi kako ga niste znali. Kao i ja kad sam se jesenas pripremajući za predavanje o povijesti interneta iznenadio. A samo sam se par puta sustavno upitao zašto i prosurfao po netu.
Slobodno prosurfajte i sami, dodatno provjerite ono što vjerujem već znate, i uvjerite me da je vaš odgovor otprilike ovaj:
„Opće je poznato da je internet nastao od ARPANet mreže američkog Ministarstva obrane, koje je 1958. godine, u eri hladnog rata i sovjetske svemirske dominacije, vladinoj Agenciji za napredne istraživačke projekte (Advanced Research Project Agency) dalo u zadatak osmisliti računalnu komunikaciju koja bi nesmetano funkcionirala i u slučaju ispada pojedinih komunikacijskih čvorova.“
Kasnije su u projekt bila uključena i najveća američka sveučilišta, izmišljen je TCP-IP protokol,... i što tu ima novo?
Strah od Rusa ili nešto veće?
I ja sam mislio, kao i vi da je „pokretač“ interneta bio strah od Rusa. Jer strah je kao što znamo jedan od najvećih pokretača ljudske aktivnosti i prilično sam bio siguran da je on bio onaj glavni razlog. Postoji li u to vrijeme išta strašnije od sovjetskih komunista?
I je, priznajem, ne želim vas navlačiti dalje, strah od Rusa je bio povod, ali ne i uzrok nastanka interneta. Razlog zašto je pokrenut internet je ipak dublji. Nije vanjski (Rusi), nego unutrašnji. Opet najčešći unutrašnji pokretač. Ego!
Ego
Vjerovali vi meni, googletu ili ne, lako je provjeriti; pravi razlog nastanka interneta je ljudski ego. Rusi su tek povod, a agencija ARPA uz pomoć akademske zajednice samo pronašla rješenje. Rješenje za što?
Molim vas pažljivo pročitajte izvadak koji vjerujem da sjajno post festum pojašnjava kako se razmišljalo u ARPA timu i tko je inicirao stvaranje kompjuterske komunikacijske mreže kakvu poznamo danas. Izvadak je to iz kasnije objavljenog znanstvenog rada The Computer as a Communication Device, kojeg su napisali 1968. godine J.C.R. Licklider and Robert W. Taylor.
„Take any problem worthy of the name, and you find only a few people who can contribute effectively to its solution. Those people must be brought into close intellectual partnership so that their ideas can come into contact with one another. But bring these people together physically in one place to form a team, you have trouble, for the most creative people are often not the best team players, and there are not enough top positions in a single organization to keep them all happy. Let them go their separate ways, and each creates his own empire, large or small, and devotes more time to the role of emperor than to the role of problem solver. The principals still get together at meetings. They still visit one another. But the time scale of their communication stretches out, and the correlations among mental models degenerate between meetings so that it may take a year to do a week’s communicating.
There has to be some way of facilitating communication among people without bringing them together in one place.“
Ovu nemogućnost velikih znanstvenika, ljudi velikog ega, da budu u istoj formalnoj organizaciji, a da nije aktualno ratno stanje (projekt Manhattan, 1942. i opća mobilizacija fizičara u Los Alamosu), pravi je razlog koji je jedan informatički velikan poput dr. Licklidera, psiholog po vokaciji, prepoznao kao problem kojeg prvenstveno treba riješiti.
I zato je nastao internet, što nikako ne umanje zasluge ni Rusa ni ARPA agencije.
