Negdje tamo sredinom veljače sam listao vijesti na našim portalima i između standardne ponude politike, estrade, sporta, golotinje i Internetskih neobičnosti, ugledao sam i članak na večernjem o posjetu HDZ-ovih čelnika u Njemačku, točnije Frankfurt. Da, baš u taj naš "Vrankvurt", koji je valjda uz Beč i Miken, glavna oaza naše iseljeničke zajednice.
I u tom članku, odmah ispod naslova ugledam izjavu Ivana Šukera u kojoj tvrdi da se intelektualci poput Ivana Đikića, Davora Pavune te Siniše Kušića “nisu spremni nositi s konkurencijom na hrvatskoj sceni“.
Kako rad dotičnog gospodina bivšeg ministra ne cijenim bas previše, nisam se niti previše osvrtao na čitav članak, već sam nastavio surfanjem i istraživanjem djelovanja aflatoksina, urotama mljekarske industrije i Amerikancima koji su jednostavno povisili prag koncentracije dotičnih gljivica u mlijeku na 10 puta vise od EU normi, i eto, svi zdravi i čili vladaju svijetom.
I tako, sve do prošle srijede, nisam niti previše razmišljao o dotičnom članku koji su naši vrli novinari prenijeli iz naše druge domovine. Zašto bas do srijede? E, pa zato što sam imao čast i zadovoljstvo slušati dotičnog gospodina Đikića uživo na Konferenciji KING ICT "Dani otvorenih integracija".
Samo da spomenem da je KING-ova konferencija i ove godine sjajno organizirana, s nizom izvrsnih predavanja, ministrima koji se rado pojavljuju i većinom decision makera iz većih hrvatskih poduzeća na jednom mjestu.
No, da se vratim na centralno predavanje koje je započelo opisom stanice i promjena koje se mogu dogoditi na stanici, a mogu izazvati mutacije i tumore. Međutim, brzo se je dr. Đikić usmjerio prema opisu ambijenta u kojem radi i predstavljanju svog tima od 12 stručnjaka koji su s njim maksimalno 5 godina, nakon čega ti stručnjaci nastavljaju dalje rad u drugim akademskim institucijama ili u industriji. Tim je multidisciplinaran i potiče se razgovor i suprotstavljanje mišljenja.
Spomenuo se i financiranje instituta, a ono je podijeljeno na financiranje kroz državu Njemačku, saveznu državu Hessen i na gotovo pola ukupnog budžeta koji dolazi iz privrede.
I upravo ovdje vidim par osnovnih diferencijatora zbog kojih za sada nemamo takve institute kod nas. Kako imam relativno dobar uvid u rad na fakultetima (elektrotehnika, medicina), glavni problemi su što smo se postavili prema zaposlenju na fakultetu kao prema „sigurnom“ poslu, koji je nešto „slabije“ plaćen, ali se može fino putovati i zarađivati neku sitnu extra paricu kroz „projekte“. Uglavnom nije cilj da se nakon odrađenog asistentskog staža ode u privredu, nego da se ostane i predaje (kako se i prije predavalo „ex cathedra“) te postane autoritet za određeni segment znanosti.
Financiranje projekata iz privrede se uglavnom vrti oko nekoliko igrača (Ericsson, Pliva, T-COM, HEP ...) i to je to. Drugih nema. Na europskom tržištu nemamo što tražiti jer su nam sveučilišta rangirana katastrofalno nisko, daleko iza susjeda iz Slovenije, Mađarske i Srbije (ajde, još uvijek se možemo tješiti da smo bolji od Bosanaca).
I eto, opet se vrtimo u krug - na fakultetima ostaju dobri studenti koji zbog nedostatka motivacije i novaca za financiranje ozbiljnih projekata postaju prosječni profesori bez vizije i tako opet i opet.
A onda se pojave neki pojedinci koji su svojom izvrsnošću došli na vodeće pozicije instituta u visokorangiranim i osuđuju se izjaviti da „imaju otprilike 10 puta veća mjesečna primanja od hrvatskih profesora, ali da su im osobna materijalna dobra osjetno manja od njihovih“. Ne moram niti reći da se nakon ove izjave dr. Đikića prolomio gromoglasan pljesak čitavom dvoranom.
Ne želim nikome soliti pamet, ali poruka je jasna - mladi, odite studirati van! Sakupite iskustvo, naučite se na konkurenciju, priviknite se na nova pravila, suprotstavite se „autoritetima“.
Moj mlađi klinac je na testu iz prirode, na pitanje „Što ti treba kada ideš doktoru?“ odgovorio sa „Hrabrost!“. Naravno da je za taj odgovor dobio negativan bod u školi, ali je kod mene zaradio veliku peticu! I to zato što je razmišljao glavom, a nije slijepo prepisivao iz udžbenika (u kojem, by the way je krivi odgovor „liječnička knjižica“). I zato što se suprotstavio „autoritetu“ koji su donijeli takav školski program koji ne potiče diskusiju i kreativnost, nego klasični štreberaj uz dobro ponašanje.
U filmu “Balkanska pravila“ pokojni Bata Stojković dobro objašnjava naše društvo:
„Ovaj svijet je podijeljen oštro na dva dijela - Na budale i na one koji trpe.
Puno je budala ovdje, a i lakovjernih ljudi koje je lako kupiti i još lakše zavesti.
Ti „domaćini" misle da je njima dano da potroše kao svoje sve vrijeme jednog naroda, kao da iza njih više ništa ne može da se dogodi.
A ovaj prostor je škrt kada treba da iznjedri čovjeka s misijom,
čovjeka darovitog koji može da vidi bar jedan vijek unaprijed.
Zato se ovdje stalno strada.
Živi se stihijski, primitivno, i svi neprestano stradamo.
