KOLUMNA - JASMINA BJELICA

Stvarnost ili iluzija?

Stvarnost ili iluzija?

Da li današnja tehnologija spaja ili razdvaja ljude?  Da li kada se povežemo preko internet se poznajemo? Kako uopće možemo znati tko se krije sa druge strane kada ga ne vidimo? Što se sve loše može desiti on-line?

Internet i njegova dostupnost su glavni „krivci“ koji omogućuju stalan kontakt s drugim osobama; dragim ljudima bilo da su nam blizu ili na drugoj strani svijeta, brzu izmjenu informacija te njihovu dostupnost, kontakte s nepoznatima (iz cijelog svijeta) bilo iz privatnih ili poslovnih razloga.

Taj isti internet nas i odvlači jedne od drugih, kreira virtualni umjetni svijet koje neki zamjene za stvarni, te postaju ovisnici o društvenim mrežama a ne nalaze vrijeme za druženje s pravim živim ljudima. Da ne pričam o tome kad se konačno i nađu često se gledaju preko mobitela.

Na koji način i u kojoj mjeri vi koristite sve te mogućnost ili ne?  Kažu meni protivnici društvenih mreža (ja se referiram na Facebook pošto njega najviše koristim) da oni nisu „gore“ jer je grozno to za što se „taj face“ upotrebljava, da tamo ima svakakvih frikova, da ne žele svoju privatnost izlagat „drugima“ (da ne pričam da istovremeno surfaju po netu satima), da je to sve lažno i da nema veze sa životom.

Ja samo kažem - sve što se dešava u virtualnom svijetu je moguće i uživo. I obratno. Ne razumijem zašto su lijepe stvari na netu iluzije a ružne su stvarne. Da ima kretena (i njihovih ženskih verzija) na face-u, pa što onda? Ima i u stvarnom životu. Isto tako ima i prekrasnih ljudi. Pitam se kako to da neki ljudi vide samo te loše stvari koje su principu iznimke? I onda na osnovu toga sude o nečemu što ih većina nije niti probala.

Ako mislite da kad nekoga vidite uživo, popričate uz kavu ili se dodirnete kroz ples da je stvarnije ili „pravije“ nego on line - varate se. Sve što doživljavate prolazi kroz vas, kroz sva vaša osjetila i vaše filtere te na osnovu toga stvarate vašu sliku. Sliku o nekoj osobi, događaju ili samom sebi. A slika je samo slika. Kao mapa grada po kojoj se odlično možete snalaziti i koja točno odražava ono što vidite no mapa sama po sebi ipak nije grad.

I kakve onda odnose kreiramo ako smo čvrsto uvjereni da je ono što percipiramo apsolutna istina? I kad vam drugi pričaju potpuno drugačiju priču o istom događaju/osobi?

Ne moramo svi misliti isto, niti vidjeti sve isto niti doživljavati sve isto. Bio bi nam jako dosadan život da je tako. Prihvatite barem to da postoje različitosti. I da ćete nekada imati slična viđenja s nekim a nekada potpuno različita. I to je ok. Stvar je u tome da to komuniciramo jasno, otvoreno i s uvažavanjem. Kako možete znati da ste i sami takvi? Tako što ćete biti mirni iznutra i pozitivno nastrojeni u razgovoru s namjerom da dođete do razumijevanja i zajedničkog dogovora.

Dok god vi pričate, pišete, mislite s ljutnjom, agresivom, vrlo krutim stavovima o nekoj temi negdje nesvjesno sumnjate u te svoje stavove i uvjerenja. I žustro ih objašnjavajući i uvjeravajući druge u biti sebe želite još jednom uvjeriti da ste u pravu i opravdati svoje postupke.

I da naglasim još jednu distinkciju. Jedno je reći „Osjećam se tužno, bijesno ili razočarano“ (izraziti bilo koje emociju i to je ok) a drugo je voditi cijele razgovore („bitke i ratove“) u tom ozračju. A sve zato što nešto vidite (doživljavate) drugačije.

Kao što je npr. nož odlično pomagalo u kuhinji i kući, može se isto tako upotrijebiti da nekoga napadnete ili se obranite (i krajnje nekog ubijete). Tako je i današnja tehnologija odlično sredstvo za druženje, za biti u kontaktu , posao, inspiraciju i još niz drugih pozitivnih stvari. To ne znači negativnih nema. Što vi birate doživjeti i graditi? Odgovornost, kako ćete sve to upotrijebit za dobrobit vas samih i vaše okoline ili ne, je na vama.

 

O autorici: Jasmina Bjelica www.jazzcoaching.com, 12 godina osobnim razvojem i posebno zadnjih 5 međuljudskim odnosima. Pomaže ljudima da imaju sretne i ispunjavajuće odnose pogotovo nakon razvoda (ili prekida)