Ljudevit Grgurić Grga poznati je medijski šarmer, koji je svojim radijskim dosjetkama svirao po žicama srdaca generacija i generacija starijih gospođa. Sjećam jedne prilike kad je, u svojoj radijskoj emisiji, pročitao znanstvenu crticu iz Japana. Navodno je neki pametni japanski znanstvenik uspio stvoriti umjetno biće, neku vrstu robota, koji će čovjeku zamijeniti ljudskog partnera i bit će mu idealan bračni te životni drug. Dovitljivi Grga potom je ustvrdio kako su Japanci očito godinama iza nas, jer Ljupka Dimitrovska se već desetljećima prije japanskog znanstvenika nalazila u istoj životnoj situaciji. Potom je pustio pjesmu pod nazivom Ljubila sam jednog robota" te glazbenice ljupkog glasa i još upečatljivije frizure.
Ista tema nastavila je inspirirati glazbenike i puno godina kasnije. Tako je 2007. godine splitski hip hop bend The Beat Fleet na svom albumu "Galerija Tutnplok" objavio pjesmu Data".
Prvi i očigledni motiv na koji se spomenuta pjesma referencira je lik zapovjednika Date, umjetno stvorenog bića, androida iz znanstveno fantastičnog serijala Star Trek (The Next Generation). Osim što je često bila kritizirana od ljubitelja "prave" znanstvene fantastike, poput one koju je pisao Arthur Clarke, ta je svemirska trakavica ipak utrla put mnogim novim idejama, kako tehnološkim tako i socijalnim. Dakle, osim što se u njoj pojavio prvi tablet koji sam ja u životu vidio, ona je i među prvima postavila pitanje postojanja osobnosti, emocija te samim time i ljudskih prava umjetnih bića.
Data je kroz serijal pokušavao usvojiti mnoge ljudske oblike ponašanja, kao što je primjerice humor (neuspješno, ali ipak bolje od nekih ljudi koje poznajem i koji misle da su smiješni), ali također se okušao i u ljubavi. U jednoj fazi serije bio je u vezi s ljudskom članicom posade Jennaom D'Sora, na radnom mjestu Security Officera svemirskog broda, na kojem je Data obavljao dužnost.
Uzevši u obzir današnje kriterije političke korektnosti, da je ta epizoda snimana sada vjerojatno bi Data bio u vezi se brodskim frizerom Jamesom D'Sora. No, zasigurno bi i ta ljubav jednako brzo i bolno propala kao što je i ona s kolegicom.
Osim Date u istoj situaciji (samo u sezoni pod nazivom Star Trek Voyager) našlo se još jedno brodskog stvorenje. U jednoj od epizoda stradao je liječnik svemirskog broda, pa ga je privremeno (kasnije se pokazalo i na dulji period) zamijenio pomoćni holografski liječnik. Dakle, ne radi se tu o fizičkom umjetnom stvorenju, već o programskom modulu koji se “vrti“ unutar brodskog računala, a koji svoju fizičku manifestaciju ima u obliku 3D projekcije. Nije prošlo dugo prije nego što je i ovaj stvor počeo iskazivati karakter, emocije te se boriti općenito za svoja prava kao takva.
Kako je to krenulo iz sezone u sezonu, ja bih se tada mogao opkladiti da će se vrlo skoro brodski motor zaljubiti u B'Ellanau Torres, polu Klingonku i brodsku inženjerku, te odbiti funkcionirati dok mu ona tu ljubav i ne uzvrati.
Elem, TBF je u Pjesmi Data imao i jednu puno važniju referencu od one na Star Trek. Radilo se tu o knjizi Sanjaju li androidi električne ovce" Philip K. Dicka, u kojoj autor promišlja odnose između ljudi i umjetnih stvorenja koje je on sam stvorio. Sadržajno je knjiga vrlo različita od filma koji se na njoj kasnije bazirao, Blade Runner, ali suštinski poveznica između knjige i filma su zajednička pitanja koja oni postavljaju: može li stroj imati dušu (latinski: Anima, kako TBF kaže u pjesmi) te ima li čovjek pravo oduzeti život tom biću, koje potencijalno ima dušu, samo zato što ga je on stvorio.
Naravno, u filmskoj verziji dešava se ljubav između Harrisona Forda, koji je lovac na “replikante“, i replikantske tajnice koja ni sama nije znala da je biološki stroj. Holivudska ljiga ipak uvijek pobjedi na kraju. Da bi se ipak izvadilo kestenje iz vatre, napravljena je Director’s Cut verzija istog filma dosta godina kasnije, koja je općenito sumornija i sličnija knjizi, a na kraju nema šećerne vodice. Napokon da jednom i naši pobjede.
Moguće je sada izvući iz filmova i knjiga nebrojene slične primjere emocija, bilo pozitivnih bilo negativnih, između čovjeka i stroja. Film o tinejđerima, kompjuterima, glazbi i ljubavi Electric Dreams" Steve Barrona, film Đavolje sjeme" (Demon Seed iz 1977, ne ovaj sada neki novi pod sličnim imenom) u kojem superračunalo u stravičnim okolnostima uspijeva pronaći način da oplodi ženu svojim "genetskim kodom" i na taj način postane živo biće, film A.I. o umjetnom dječaku (neki moderni Pinokio) stvorenom da zamjeni izgubljenog sina neke obitelji iz budućnosti, a kojeg pak kasnije njegova posvojiteljska obitelji odbaci. Avaj, on nema drugi smisao u "životu" nego voljeti tu obitelj i biti voljen s njene strane. Pa tako taj nježni dječak tuguje od nemila do nedraga, svi u kinu cmolje, a tisućama godina kasnije (očito će androidu budućnosti baterija trajati dulje nego današnjem) ga sa dna mora (?!) spase neki budući nad-ljudi. Naime, on je na dnu mora tisućljećima... pogađate tugovao.
Meni najdraži primjer emocija između čovjeka i stroja je ipak robot Marvin iz knjige (nastale pak po serijalu radio drama) "Vodič kroz galaksiju za auto stopere" Douglasa Adamsa (link na čitavu knjigu), koji nevjerojatno duboko, promišljeno i s razlogom mrzi čitav svemir, po njegovim kriterijima očajnički glupu masu bića koja ga nastanjuju, a ljude mrzi na prvom mjestu kao koncentrat cijele te gluposti. Njegove ironične opaske, koje bolno pogađaju cilj, ne samo da i te kako stoje već i tjeraju suze na oči kroz salve smijeha. Rijetko sam se kad, osim tad, smijao na glas čitajući knjigu. Usput, tu knjigu treba čitati na engleskom, budući da ima puno jezičnih fora. Evo jedan primjer:
- “No, don't move," he [Ford] added as Arthur began to uncurl himself, "you'd better be prepared for the jump into hyperspace. It's unpleasantly like being drunk.
- "What's so unpleasant about being drunk?
- "You ask a glass of water.
Namjerno ovdje nisam stavio referencu na istoimeni film. Film je najgore masakriranje literarnog predloška koje je naša civilizacija do sad vidjela i trebalo bi biti kažnjivo kao kršenje Ženevske konvencije (korištenje gluposti protiv civilnog stanovništva).
No, koliko je to sve skupa samo fikcija, a koliko ima stvarne podloge u ideji međusobnog približavanja čovjeka i stroja, u svakodnevnom životu pa čak i na emotivnoj razini?
Ako je suditi po govoru Ray Kurzweila, znanstvenika i direktora razvoja Googlea, na TED konferenciji, to ne samo da je izvjesno već će nastupiti i vrlo skoro. Granice između čovjeka i stroja polako se brišu i već će današnje generacije vidjeti život u kojem više nije jasno gdje počinje jedno, a završava drugo.
Na kraju, koja je poanta cijele ove moje priče? Pa, ne samo da mi geekovi volimo svoje kompjutere, nego i oni očajnički vole nas.
We are the Borg. Resistance is futile, you shall be assimilated!
* O autoru: Goran Đoreski, predsjednik uprave Altus informacijske tehnologije d.o.o.
