KOLUMNA - IVANA ŠEŠO

Priznati poraz na vrijeme da bi pobijedili

Priznati poraz na vrijeme da bi pobijedili
Dražen Tomić

Prvi puta rečenicu: „Priznajte poraz na vrijeme da biste pobijedili.“ čula sam kada ju je izgovorila psihijatrica pacijentu koji se grčevito borio za spas braka. Čovjek se zaustavio u vremenu i prostoru ulažući enormne količine energije za spas nečega čega nije bilo (jer je gospođa već odavno otišla).  U međuvremenu, propala je njegova karijera, socijalna i obiteljska mreža, mentalno i fizičko zdravlje  i sve ono potrebno za oporavak i nastavak kvalitetnog življenja. Nisam mogla razumjeti zašto ne odustane od nečega čega već odavno nema i radi čega propada sve ono dobro što još ima?

Na kraju je hospitaliziran, po meni jer nije prepoznao kada treba odustati, no ni tada nije bio spreman priznati poraz.  Pokušao je objasniti da je odustati sramota, da samo slabi i nesposobni odustaju, da je odustajanje u stvari bijeg i da ako dovoljno dugo izdržiš u nadi i upornosti sve što želiš na kraju ćeš i dobiti. Dodatno što više patnje i bola prođe tijekom tog vremena to nagrađujući biti će završetak, okus slatke pobjede. Ali to jednostavno nije tako.

Kao prvo, nikada nećeš dobiti sve što želiš ma kako uporan bio, a kao drugo ono što želiš isplati se dobiti samo po određenoj cijeni, ako je cijena previsoka okus  pobijede možeš zaboraviti, na kraju se osjećaš kao budala preveslana od samog sebe.

Od tog trenutka počela sam zamjećivati koliko često ljudi predugo ostaju u frustrirajućim situacijama/odnosima, teško odustaju čak i kada je borba uzaludna, (što je promatraču sa strane jasno vidljivo) i kako rijetko postavljaju sami sebi pitanje:

“Da li je vrijeme da odustanem?“. Za mene ljekovito pitanje, jer odustati na vrijeme ponekad je najbolje što možemo učiniti za sebe.

Povijesno - filmske vabilice koje glorificiraju lik jer  ne odustaje od neke ideje i prolazi put “mučenika“ da bi na kraju “uskrsnuo“ u uspjehu i/ili bogatstvu, doslovno su samo to, vabilice. Uvijek se pitam koliko je propalih i unesrećenih (koji isto tako nisu odustajali) došlo na tog jednog „uspjelog“ i da li je cijena koju film/povijest prikazuje doista bila tolika, ili je lik platio puno, puno više? I kada bismo znali točnu cijenu da li bi nam i onda priča bila tako privlačna?

Previše je ljudi koji si zagorčavaju život uvjerenjem da je “biti uporan i ne odustati“ vrhunska kvaliteta, dok je odustajanje u stvari priznavanje poraza,  sramotna aktivnost slabih, nesigurnih i loših.

Promotrite li  poslovni svijet danas, uspješni su oni koji na vrijeme napuštaju “brod koji tone“ i idu dalje, pronalaze nove donositelje zarade, nove pobjednike, dok oni koji ostaju ulažući npr. u ideju u koju vjeruju,a koja dugotrajno ne daje rezultate, propadaju.

Što je svijet brži na većoj je cijeni sposobnost  odustajanja pa i priznavanja poraza na vrijeme i fokusiranje na druge poslove i izvore dobiti.

Uporno ostajanje uz ideju unatoč pokazateljima da ne funkcionira ili da je cijena koju treba platiti previsoka,  jednostavno više nije in. To se danas tumači uzaludnim brzinom munje jer se  i  vrijeme „davanja šanse“  skratilo. Na cijeni su oni koji odustaju na vrijeme. Nitko ih ne naziva slabićima i kukavicama već mogulima, magnatima, lavovima, velikim bijelim psinama, orkama. Njihovoj oštrini i brzini donošenja odluka te ostavljanja iza sebe onoga što „nije dobro“ zavide oni, koje uvjerenje da je „ne odustati“ vrlina a „odustati“ slabost, zamrzava u vremenu.

Da li ljudi koji nauštrb sebe ne odustaju na vrijeme,  u stvari miješaju odustajanje s bijegom? I zašto je nešto što se u poslovnom svijetu doživljava uspjehom u privatnoj dimenziji neuspjeh?

Onako kako ja to vidim, lako odustajemo kada nam nešto više nije važno, kada nemamo više nikakav interes za to niti se preko toga ostvaruju naše potrebe, a bježimo kada i dalje imamo sliku da je to (prijateljstvo, poslovna ponuda, veza) za nas nešto vrijedno i dobro, da preko toga ostvarujemo svoje potrebe,  identitet,  pozitivnu sliku sebe, ali se bojimo neuspjeha.

Pravo vrijeme za odustajanje je kada nam nešto prestane biti važno jer smo našli druge načine ostvarivanja samih sebe i svojih potreba, dok za bijeg nikada nije pravo vrijeme jer nas uvjerenje da bježimo oslabljuje i čini nemoćnima.

Da bismo priznali poraz trebamo pronaći nove načine zadovoljavanje potreba kako bi nam stari postali manje važni i lakše „otpustivi“, što je naravno u poslovnom dijelu lakši zadatak...ali u privatnoj dimenziji  jednostavno „presjeći“ ne postoji.

Ali uvijek postoji  pravo vrijeme za odmor i potragu za time što bi nas moglo ispuniti, pridonijeti ostvarivanju identiteta, građenju  pozitivne slike sebe, kako bismo jednom kada to bude potrebno ipak mogli priznati poraz na vrijeme.

O autorici: Ivana Šešo,  mr. socijalna pedagoginja. Osposobljena je za savjetovanje po principu Realitetne terapije.  Bavi se pojedinačnim i grupnim psihosocijalnim tretmanom. U svom radu primjenjuje različite terapijske pristupe: prvenstveno princip teorije izbora, sistemski i psihodinamski pristup te brojne kreativne tehnike rada. Autorica je knjige(sa Pršić Emina)  Nedostaje? Ne. Dostaje!