Kao klinac dobar sam dio svog džeparca zarađivao igrajući košarku. A svatko tko je ikad igrao košarku imalo ozbiljnije, čak i haklovi na najboljem košu u kvartu se u ovo broje, zna da se lopta suigraču dodaje „bez telefoniranja“. Objašnjenje za geekove koji ne igraju košarku ali vjerojatno čitaju ovaj portal - kada dodaješ, ne smiješ gledati u pravcu dodavanja, osim perifernim vidom. Inače riskiraš da ti to dodavanje netko presječe.
Ovakav stil igre, uz činjenicu da dodavanja moraju biti brza, snažna i precizna, često je znao dovoditi do neugodnih posljedica kada bi se u istom timu našli vrlo vješti i iskusni igrači zajedno s onima malo slabijima. Sjećam se jedne prilike u kojoj je, u kontri dva na jedan, krilo mog tima oštro dodalo centru. Centar je bio toliko spor da se na rubu protivničkog reketa zatekao jer još niti nije počeo trčati nazad u obranu, a već se desila kontra. I naravno, nije bio spreman za oštro dodavanje bez telefoniranja. Ukratko, priča je završila s puno krvi iz nosa po parketu, teško povrijeđenim ponosom i trenerom koji je od tog dana bio sredovječno proćelav.
Početkom listopada se u Barceloni održao događaj iz naslova ove priče. Kao što se iz imena može zaključiti, na njega su bili pozvani izvršni direktori ili predsjednici uprava tvrtki partnera IBM-a. Cilj okupljanja bio je predočiti strategiju IBM-a za idućih nekoliko godina, kako bi partneri mogli prilagoditi svoje poslovanje promjenama koje nadolaze i zadržati svoju poziciju u partnerskoj mreži.
Koje su to promjene?
Nakon prodaje cijelog poslovanja s laptopima i stolnim računalima Lenovu, a potom i nakon idućeg koraka u kojem se isto desilo sa System X paletom proizvoda, svima je vjerojatno postalo jasno da je IBM u potpunosti odlučio repozicionirati svoje poslovanje. Uostalom, IBM nije nikad niti tajio da se želi prestati baviti slabo profitabilnim segmentima tržišta i fokusirati se na one koji donose više, a to je u više navrata rečeno i na raznim događanjima u Hrvatskoj. U tom kontekstu nije poznato što je iduće na redu za izbacivanje iz IBM-a, storage ili nešto drugo, ali svakako će proces nastaviti u istom pravcu.
No, na tržištu na kojem je skoro pa jedina percepcija IBM-a ona u kojoj ga vidimo kao tvrtku koja prodaje točno one proizvode kojih se sada rješava, postavlja se pitanje čime će se onda uopće Veliki Plavi baviti? I što će prodavati IBM partneri, ako više na tržištu neće biti IBM Intel servera, storage-a i ostale opreme?
Sredinom prošle godine IBM je kupio SoftLayer, tvrtku dobro poznatu po njenim cloud uslugama. U ovom trenutku dešava se njena snažna transformacija u pravcu IBM-ove platforme za isporuku. Sagrađeno je novih 15 velikih data centara u što je uloženo 1,2 milijarde USD, kupuju se startup kompanije koje posjeduju usluge koje mogu nadopuniti ili poboljšati načine kako IBM-ov cloud funkcionira, a web okruženje u kojem je moguće konfigurirati i kupovati usluge je uspostavljeno te se neprekidno u njega uključuju nove funkcije.
Cilj je IBM-a da kroz nekoliko godina korisnik definira svoju potrebu, a potom online zakupi nekoliko virtualnih servera, sav software koji mu uopće treba (npr. Cognos), možda neku od naprednih usluga poput Watson-a i potom ih udaljeno koristi, uz mjesečno plaćanje. Nema više kupovine kutija, stavljanja u vlastiti data centar, instalacija, održavanja... Cilj je da sve bude „tamo negdje“, uz fokus na korištenje a ne na infrastrukturu.
IBM-u je jasno da je ovakav korak izuzetno dalek od onog kako radimo danas, da je nemoguće preko noći skočiti na oblak. Zato je odlučio svojim korisnicima i partnerima olakšati taj prijelaz kroz uvođenje hibridnog cloud-a. To jest, moguće je dio resursa imati u vlastitom data centru, na vlastitoj opremi i s vlastitim licencama, a dio resursa koristiti iz SoftLayer-a. IBM nudi metode i alate kako ta dva cloud-a, privatni i javni, integrirati u jedinstvenu okolinu koju će tvrtka koristiti.
Bitno je uočiti da ovakvom kombinacijom isporuke infrastrukture i softwarea iz jednog okruženja, zadržavanjem softwarea na koji su korisnici i do sad navikli u cloud okruženju, IBM ima dobru šansu uzeti velik dio kolača tvrtkama fokusiranima uglavnom na IaaS, poput Amazona, Digital Ocean-a i sličnih.
No, natrag na pitanje „koja je onda pozicija IBM partnera u ovakvom okruženju?“. Sasvim je jasno da implementacija IBM software-a ili konfiguracija opreme niti do sada nije bila operacija u kojoj se samo klika „Next Next Next, I Agree“. I do sada je za razumijevanje potrebe, za sizing potrebne infrastrukture, analizu podataka, postavljanje ETL procesa ili kocaka, te sve ostale slične operacije trebalo puno znanja, certifikata, iskustva... To se neće promijeniti. Većina tvrtki, pogotovo onih kojima IT nije core business, i dalje neće imati ljude koji su sposobni raditi kompleksne implementacije IBM proizvoda i usluga. IBM partneri će i dalje raditi vrlo sličnu stvar kao i do sada, samo što više prihodi neće proizlaziti iz marže na prodaji opreme, već iz usluge implementacije i održavanje istih tih funkcionalnosti u SoftLayer okruženju. Prodaji kutija, makar kada je u pitanju IBM, odzvonit će u relativno bliskoj budućnosti.
U ovoj utakmici IBM nije dodao loptu „bez telefoniranja“. Lopta koja sada leti prema partnerima glasno i otvoreno je najavljena, ne samo radi njihovog interesa već i radi potrebe IBM-a da „na terenu“ netko tko poznaje korisnika, tržište i struku nastavi promovirati, razvijati i održavati IBM-ove implementacije. Unatoč tome, sasvim je sigurno da neki tu loptu neće dočekati na ispravan način i da će krvavih nosova biti. Sigurno je i da će ovako najavljeno dodavanje neki dočekati spremni i u letu. Možda u Hrvatskoj padne i koje zakucavanje. Vidjet ćemo, ovisit će o tome kakvi smo igrači.
