KOLUMNA - RATKO MUTAVDŽIĆ

Politika najniže cijene: polagana smrt intelektualnog kapitala

Politika najniže cijene: polagana smrt intelektualnog kapitala
Dražen Tomić

Potpuno razumijem razlog zašto i kada se uvela "politika najniže cijene". Kada kupujete nešto što se kvantificira komadima i posjeduje istovjetnost, možda je usluga čvrsto definiranog rada onda se diferencijacija mjeri tek u postocima (odnosno, u marži, rekli bi popularno). Činjenica da isto računalo danas kupujete po prilično sličnim cijenama koje se tek razlikuju u tome koliko je koji ponuditelj sklon riziku i koliko se već igra velikim brojevima opravdava takvu politiku. Kupiti 200.000 rola papira po 3,99 kn umjesto po 4,19 možda u konačnici opravdava pritisak na cijenu, a možda i niz takvih pritisaka stvarno generira i nekakvu uštedu koja je značajnijeg karaktera.

Priznajem da ne razumijem kao se u zadnje vrijeme pojavljuju natječaji koji od vas traže stvaranje nekakvog projekta koji se značajno temelji na količini angažirane "intelektualne mase" - znanja, a sve po politici najniže cijene. O ljudi, zar je to moguće, zavapio bi najbolji reporter ikada s povijesne nogometne utakmice? Procijenit ćemo svoje mogućnosti, prepoloviti cijenu, smanjiti još za svaki slučaj i nadati se da ... možda možemo dobiti natječaj? A kasnije ćemo angažirati dva početnika koji jedva da mogu stati u cijenu i dati im da naprave nešto što možda zadovoljava minimalne kriterije, jer  svi smo eto posrednici, a krajnji korisnik - građanin ionako nije bitan? Prave znalce pri tome sačuvat ćemo za one poslove koji stvarno mogu naplatiti njihovo znanje, koje se, gle čuda, uglavnom nalaze na inozemnim tržištima vezanim uz privatne investicije? Jel, koliko para toliko muzike, davno je shvatio narod - ne možeš pojesti dobru janjetinu za malo para, pa što da napravili.

Ili, prihvatit ćete ovu igru i stvarno srušiti sve što se treba srušiti? Prodavat ćemo svoje znanje u bescjenje i ostvariti dugo snivani san svakog naručitelja projekata da sve to može napraviti mali od susjeda za 400 kuna? Spustit ćemo cijenu sata razvojnog inženjera na 20 kuna po satu, jer samo vodoinstalateri i majstori za ugradnju perilica mogu uzeti 350 kuna za par minuta posla - ipak promjena ventila na cijevi nije tako jednostavna i morate imati obrtnicu i što ja znam... da ne pričam sada o automehaničarima i bilo kojoj uslužnoj djelatnosti prema kojoj se mi, pripadnici zemlje znanja i intelektualnog kapitala, smjerno klanjamo i plaćamo što god treba platiti jer, majstor je to, ne zna to svatko.

Zar je stvarno mozak 2 marke po kilogramu?

Mislim da moramo pronaći bolji model. Naravno, nije sad neka znanost ustvrditi ovo, veći je problem a kakav bi to model bio. Gotovo da je sve bolje od modela najniže cijene, tako da mi nije neki problem staviti nekoliko natuknica koje su valjda općepoznate, ali... već i sam zakon poznaje i drugačije kriterije kao što je "ekonomski najpovoljnija ponuda".

No čak niti ekonomski najpovoljnija ponuda ne može transparentno povezati intelektualni napor potreban za izvedbu projekta s odlukom o tome tko bi trebao nešto izvesti. Priznajem da nije jednostavno uporediti kapacitet i znanje koje ima ekipa iz tvrtke A s kapacitetom i znanjem tvrtke B, ali netko se mora značajno pozabaviti s tim. Jer, ovo je kao u školi: možda ćemo svi imati petice iz bitnih predmeta u osnovnoj, ali nećemo svi upisati iste fakultete koje želimo i nećemo svi biri odlično plaćeni najamni radnici stranih kompanija, život će pokazati tko je sposoban za što.

Problem je naravno vrijeme. Promotrimo jedan uobičajen projekt koji je dogovoren na kriteriju "projekt za najnižu cijenu". Prvo, dok smo osmislili sustav, skupili te famozne "radne skupine", raspisali projekt, raspisali natječaj... dvije godine. Kako smo stavili stvarno najnižu cijenu koju ne možete ničim objasniti osim činjenicom da želite po svaku cijenu dobiti projekt, a kasnije kako se tko snađe, projekt se uobičajeno radi za dva ili tri puta više vremena, tako da umjesto godinu dana planiranog projekta, završite na sve poznatoj sivoj zoni "gotov je/nije gotov" koja, nakon prve planirane godine traje još dvije. Potom, radi se na raskidu ugovora ili više uobičajeno, projekt je kao gotov, ali napravit ćemo ga iznova jer "ubacite tu sad neki izgovor, poput sad je nova vlada na vlasti". Dodatna godina u raspisu novog projekta, te novi natječaj, rasprava, odabir, početak... opet godina. Recimo da smo ovaj put odabrali onog tko to stvarno može napraviti. Godina dana rada. Rezanje trobojnice, catering, PR, otvaranje. Godina dana uspostave punog rada jer eto, moramo to povezati  i s drugim sustavima i omasoviti sustav.

Dugotrajni proces

Sve u svemu - osam do devet godina. Mislite da pretjerujem? Pogledajmo malo oko sebe koliko nam treba da uvedemo "informatička rješenja". Sustav razmjene elektroničkih dokumenata u državnoj upravi nikada nije zaživio, a barem ja mogu posvjedočiti da se na tome radi već petnaestak i više godina. Sustav digitalnog certifikata za bilo koju namjenu? Recimo desetak godina. Sustav portala javne uprave? Desetak godina, pa opet ispočetka? Sustav digitalne sabirnice servisa državne uprave? Nikada nije niti započeta. Sustav objedinjenih usluga za državnu upravu (recimo, elektronička pošta za sve djelatnike, zajednički datacentar). Nikada započet kako treba.

Nije mi cilj bilo koga ili što prozvati. Jasno nam je gdje su problemi i zašto to nije završeno ili započeto. Ali interesantno je da će proći životni vijek (dakle, dvadesetak ili tridesetak godina) rada jedne generacije informatičkih stručnjaka a da, kad pogledamo iza sebe, stvarno ne možemo biti sretni i zadovoljni s onim što smo napravili. Čim "bacimo" oko preko granice jasno nam je što smo sve propustili. Čim se zamislimo koliko smo sposobni i kompetentni jasno je da smo mogli napraviti daleko više. Ili vjerujete da smo toliko nesposobni i spori?

Dakle, svaki put kada napišemo nevjerojatno čudno složen natječaj, pripremimo strategiju koja ne govori o ničemu, napravimo akcijski plan koji nema metriku i koji nema vlasnike kojima ćete sjesti na leđa, osnujemo radnu skupinu koja ne radi ništa i služi kao alibi za sljedeći korak, prihvatimo najnižu cijenu za nešto što bi trebalo imati kvalitetu kao kriterij... mi zapravo uzalud trošimo vrijeme koje nepovratno curi kroz pješčani sat.

I sada da završim u metafizičkom tonu: što stvarno ostavljamo onda iza sebe? Odradili smo cijeli životni vijek, nekako dočekali mirovinu i sretno s ostalim prijateljima stali u red u mirovinskom kako bi predali potvrdu o nečemu, ugodno ćaskajući o tome kako eto "već dva sata ovdje čekamo kako bi ..." -  to je ono s čime se želimo pomiriti i potrošiti još koju godinu?

Gospodo, vrijeme je jedini resurs kojeg nemamo. Vrijeme je jedino što je dragocjeno  - svega ostalog, pa tako i novaca za ovo ili ono, ima, bit će, može se i bez toga. Ali jedno jutro će ipak biti zadnje, a ja se duboko nadam da i taj dan neću uzaludo provesti negdje u potvrdama, računima, dokumentima i šalterima. No, do tog dana, rekao bi moj kolega, "smjelo i sretno", pa gdje god da stigli.

 

*O autoru: Ratko Mutavdžić osnivač je i arhitekt rješenja u tvrtki PROJEKTURA, savjetodavnoj tvrtki koja istražuje nove i tehnologije u nastajanju te ih uvodi u različite organizacije. Možete ga pronaći na adresi www.projektura.org ili na elektroničkoj poštiratko.mutavdzic@projektura.org.