Sunce pada u more, panula je fondo, makina polako pjeva najljepšu melodiju za ovo doba godine, čeka se skuša, ušata, gof, bonaca kao ulje...u dijafragmi nešto mi podrhtava, drhtaji postaju sve jači, počinje podrhtavati sve u mom minijaturnom kaiću, pomalo se već i potmula grmljavina čuje, a već danima vlada azorska anticiklona. Okrećem se, a u daljini se bijeli pramčani val nekog monstruma gonjenog Caterpilarima s tko zna koliko konja, valjda nije neki "horvatinčić", naglo se povećava iz smjera Premude.
Ja guram svoje, Tohatsu prede na minimumu, pravim se lud, a za leđima mi grmljavina postaje sve jača, ja sam cool, panulam uz kraj, velika je to jahta, iskusni kapetan...
Onako relax, kao kontroliram panulu, okrećem se pomalo kad majstor 30 m od mene prolijeće na auto pilotu, 50 m od kraja Dugog otoka, ne vidi se nitko, vidi se samo pramčani val i ogromni bok Pershinga 85. Vrijeme je za akciju, bonaca se slama u maretu od metar-dva, treba to preskočiti i pripaziti na panulu, valjda ju neće caterpilari pomutiti.
On odlazi kao duh put Vele Rave il gdje već dok se ja prebrojavam, sav istumban, pa ljudi moji je li to moguće, ajde da je gliser ali ovolika jahta da me zamuti uz sam kraj, tko je tu lud.
Mega jahta gonjena mega bajtima autopilota radi mega nered u moj raj, mega raj, sve je tu mega sem mojeg ulova.
Al ne dam se ja smesti, panulam dalje i razmišljam do kuda nas je dovela ova mega silikonska revolucija tako naglo, nije ni 15-20 godina prošlo.
Do "jučer" sam panulao uz zvuke radija na srednjem valu, a sad na vodootpornom Z-u koji je uz panulu apsolutno neophodan cijelo se jutro pripremam za onih sat, dva u suton. Sve je tu, nema aplikacije koja mi nedostaje, od speedmetera, lampice, snimljenih dubina mikro lokacije pa do sonyevog walkmana, možda malo starinskoga imena, meni dragog.
Panulam ja dalje i razmišljam, jutrom se budim uz najnovije novosti iz Južne Amerike i Sjeverne Koreje, uz kavu blejim u lokalni Zadarski i Novi list, pa mi se face javlja dok žena koluta očima, ja kao usput pogledam i pijem kavu, čekam kada će zasvjetliliti lampica Whatsappa kojom mi se javlja sin sa Raba, da vidim da li je živ od još jedne noći na otoku divljeg provoda i suothern comforta.
I tako bih mogao nabrajati do sutra, doslovno smo zasuti zabavnom elektronikom, ludim aplikacijama i galopirajućom konkurencijom veličine i kvalitete ekrana naših smartphona i ostalog nazivlja potrošačke elektronike kojoj se jezgre množe geometrijskom progresijom, u biti sve se kreće tom progresijom sem podatkovnih paketa naših teleoperatera.
Malo su smanjili "doživljaj", ipak smo sada članica EU ali čekamo neku žešću reakciju od ružnih crnih ovaca koje se nakostriješe kada pogriješe, a usput rasplaču svu dječicu mlađu od 2 godine ako jadna gledaju tu groznu reklamu koju kao da je sam devil zamislio. I drugi operateri operiraju po rubu naših živaca našpananih na čim veću podatkovnu potrošnju, na hvatanje čim više dragih nam gigabitea.
Država je na proljeće najvljivala renesansu, Hrvatsku kao jedan wi-fi otok blagostanja i jakog signala, ali kako gledam ove traktore na HRT-u bojim se da ću se morati zadovoljiti šarenim bonbonima, puno su mi draži od crne ovčetine, a i signal je puno bolji, bar ovdje kod mene na Ravi.
Bilo kako bilo, valjda ćemo se nekako povezati i pratiti svijet u toj elektronskoj revoluciji, nadajući se da će se sve pretočiti u evoluciju novog političkog sistema koji će nas sve povezati u skladnu cjelinu, a ne razdvajati kao ovce koje bježe od svakog šušnja i drhtaja dijafragme.
Moram spomenuti dragog mi mladića Snowdena i njegovog hrabrog poteza, moram spomenuti malog-velikog Bradlya Maninnga koji je pokrenuo veliku ideju gospodina Asangea. Moja mi dijafragma govori na neki čudan način, način koji me rijetko vara da će svijet na kraju ipak otići pravim putem i spojiti se u skladnu cjelinu usprkos bahatosti neoliberalizma, nas je više nego njih, a megabite rabe mega većine svih kontinenata, možda ta mega borba prevagne u korist nas, malih ljudi s mega stvarima u našim, a ne njihovim rukama.
Usput, dva su gofa pala, nisu velika, al dovoljna da izmame osmijeh na lice moje žene, i ona plete po netu neke svoje teme, dok se ne jede gof sa žara s našim ravskim maslinovim uljem i uz kapljicu vrhunske graševine koja se svake godine rađa u podrumima moga prijatelja Slavonca, uz rizling, pinot, chardonay..., nadam se još mnogim berbama poput prošlogodišnje i mnogim panulama na najljepšem moru na svijetu.
