O WinDaysima, ali ispod haube

O WinDaysima, ali ispod haube

Foto: Dražen Tomić

Vjerujem da je dobar dio vas, čitatelja, imao priliku sudjelovati na nekom od Microsoftovih događanja. Za vas, koji ste imali tu sreću, to je bila jedna od prethodnih 12 WinDays konferencija. I vjerujem da osjećaji mogu biti podijeljeni. Možda vam se svidjela hrana, možda i nije, možda je koji dan i pala kiša i upropastila predivno proljetno jutro uz šum mora i kavu na terasi Opatijskog hotela Millenium ili pak nekog od Rovinjskih kafića uz obalu.

Možda vas je nasmijala neka od brojnih demonstracija koje su, iako dobro pripremljene, na pozornici otkazale poslušnost i stvorile trenutke neugodnosti koje svi s radošću pamtimo. Možda su vas razočarale političke govorancije ili večernje zabave s (pre)malo besplatnog pića, možda…

Da, te stvari uistinu mogu utjecati na konačan dojam koji na vas ostave WinDaysi, no duboko vjerujem da ćemo se svi složiti oko jedne stvari – sadržaj konferencije uvijek je bio dobar. I to ne dobar, nego izvrstan, svake godine sve bolji i bolji, što je više nego jasno vidljivo iz anketa koje svake godine marljivo ispunjavate ne bi li osvojili neku od dnevnih nagrada ili pak organizatorima prenijeli svoju ljutnju što je „predavanje bilo katastrofa jer je u prostoriji bilo prehladno“.

Malo se šalim, no nemojte misliti da nije bilo i takvih komentara. Sadržaj je uvijek specifična stvar, osjetljiva, na prvi pogled u drugom planu, ali ipak glavni razlog zbog kojeg ljudi dolaze na konferenciju. I ne stvara se lako. Oh, kako bi bilo lijepo mahnuti čarobnim štapićem i da se ta predavanja nekako poslože u Excel datoteci i sama uploadaju na web.

Ipak, stvaranje sadržaja jedan je od najkompliciranijih procesa na konferenciji. Tako svake godine, negdje u prosincu, 500-tinjak ljudi dobije pozivnicu u kojoj ih molimo da svoje želje, ideje, projekte, studije ili pak ludosti svojih nadređenih prijave do nekog od siječanjskih datuma, ovisno o godini. I tako se redovito posloži lista od tristotinjak nominacija koje se počinju boriti za jedno od 130+ mjesta na konferenciji. E onda mi to još malo zakompliciramo pa dovedemo Paulu Januszkiewicz, Marka Minasija, Hrvoja Benka, Briana Kellera, Madsa Kristensena, Scotta Schnolla, Mihu Kralja, Miru Jurića, Michaela Noela, Diega Vegu i slične međunarodne zvijezde pa se brojka slobodnih mjesta smanji na 100.

Tad se još autor ovog teksta (a.k.a. direktor sadržaja) sjeti da bi bilo vrijedno stvoriti poseban smjer predavanja, nazvati ga recimo Back-to-Basics, u kojem ćemo IT stručnjacima dati priliku da proučavanje određene tehnologije, s kojom ne barataju baš često ili uopće, započnu iz početka i tako „pojede“ još 10 slobodnih slotova.

Dodajmo tu još naše drage i vrijedne sponzore koji u svome paketu imaju po jedno-dva predavanja i eto nas na nekih 85 slobodnih mjesta. Uz malo osnovnoškolske matematike svima je jasno da se za svaki slot na konferenciji borilo više od 3 prijavljena predavanja. Poprilična gužva, zar ne?

Međutim, daleko najzanimljiviji trenutak stvaranja sadržaja dolazi nakon što naši vrijedni MVP-jevi s direktorom sadržaja sve to pregledaju i odaberu sretnike koji će ove godine (besplatno) piti i jesti s kremom IT-a u Umagu. To je trenutak slanja „odbijenica“, odnosno informacija o predavanjima koja, eto, ove godine nisu pronašla svoje mjesto u sadržaju.

Tada se stvar zahuktava, telefoni ne prestaju zvoniti, inboxi se pune brzinom svjetlosti, svi se uporno trude na sve konvencionalne (i nekonvencionalne) načine lobirati da baš njegov partner, kolega, prijatelj, sin, unuk ili vjerovnik ipak „dobiju“ predavanje na konferenciji. To je vrijeme u kome se direktor sadržaja najčešće mora skrivati pod stolom, na službenom putu, bolovanju ili pak volontirati, primjerice u nekoj školi, kako bi preživio dva dana koji bi se skoro pa mogli usporediti s „Desantom na Drvar“ ili nekom sličnom legendom iz poznate riznice jugonostalgičarskih ostvarenja.

Kada ta dva dana prođu započinje „najljepše“ razdoblje u stvaranju sadržaja – objava na webu. Nakon toga su svi sretni, zadovoljni, unutar tima vlada ushićenost i po prvi se puta mogu čuti izjave: „Hej, ima WinDaysa i ove godine!“ ili „Ma jesi vidio kako je sadržaj super, dolazi taj i taj…“ E to je prilika za odahnuti.

Sve je na svome mjestu, svih 138 predavanja tehnološke konferencije, dva keynotea i otvaranje. Tu je i šest trosatnih tehnoloških radionica, pomno biranih tema kako bi sudionici najnoviju tehnologiju mogli isprobati na živoj opremi te usput nešto i naučiti.

„I to su ti WinDaysi? Ha… nisi me baš oduševio…“ – reći će usputni čitatelj. Ove sam godine u nekom mazohističkom švrljanju po određenim forumima čitao raznorazne negativne komentare o konferenciji. Ono što nikako ne mogu shvatiti jest, ako je to sve tako loše kako to pojedinci opisuju, zašto se onda svake godine tolika masa ljudi trudi oko toga da baš njihovo predavanje bude odabrano u sadržaj i da baš njima organizatori konferencije pokriju sve troškove kako bi oni u mogli „uživati“ u toj, toliko lošoj, konferenciji? Malo je kontradiktorno, zar ne?

Ipak, nije lako poljuljati tu nekakvu neopisivu sklonost prema WinDaysima i svemu što oni predstavljaju. Neka ljudi pišu, dobro je imati kritiku. Kada nema kritike tek se onda čovjek treba zapitati valja li mu rabota? Dok god je netko spreman potrošiti svoje vrijeme da kritizira vaš projekt to valjda znači da je taj projekt i vrijedan kritike, a ona nas, ako smo iskreni, ne može unazaditi već će učiniti upravo suprotno – tjerati nas da budemo bolji. Tako je to i s WinDaysima, svake se godine mijenjaju, svake su godine drugačiji i svake su godine, usudim se reći, bolji nego ikada prije.

I ne, nije to samo zato što tehnologija ide naprijed ili zbog toga što se modernizacijom društva otvaraju nove mogućnosti, već ponajprije zbog onih prema kojima mi u Microsoftu imamo dužnost biti najbolji – zbog naših korisnika i partnera, zbog onih koji svakodnevno svoj kruh zarađuju koristeći našu tehnologiju i zbog onih koji čuče u serverskim salama ili malenim uredima i omogućuju da svi mi svakog jutra sa smiješkom uključimo svoja računala, tablete, laptope i slično te nesmetano započnemo s radom.

I kad se danas, nakon treće uzastopne godine uređivanja sadržaja zapitam: „Ma je li vrijedilo?“, mogu radostan uskliknuti: „Je, zbog tih ljudi je vrijedilo.“ I opet ćemo, jasno, dogodine.

 

 

* O autoru: Tomislav Tipurić, direktor sadržaja WinDays 13 Technology

Još iz kategorije

Hoćemo li zaraditi na kriptovalutama?

Hoćemo li zaraditi na kriptovalutama?

09.12.2019. komentiraj

Cijeli svijet prenosi riječi poznatog američkog investitora Tima Drapera, koji ne prestaje prognozirati rast Bitcoina do najkasnije 2023.godine. Prema njegovim predviđanjima, prenosi u.today, ta će najpoznatija kriptovaluta na svijetu doseći cijenu od čak 250.000 dolara, odnosno oko 1,6 milijun kuna.

Zbog čega se komplicira leadership?

Zbog čega se komplicira leadership?

07.12.2019. komentiraj

Odgovor na pitanje zbog čega se komplicira je najvjerovatnije jednostavan. Svatko ima svoju viziiju pa je želi objasniti i postaviti kao strategiju ili se u nekom trenu leadership pretvori u igru uloženog i dobivenog, kalkulacije i sve što nije povezano s odnosom i empatijskim leadershipom. Naravno kako vodjenje ljudi kreće od osobe koja vodi, ljudske vrijednosti i karakter sigurno igra veliku ulogu.

Ukidanje lajkova i zašto nam je to u redu

Ukidanje lajkova i zašto nam je to u redu

04.12.2019. komentiraj

Instagram je nedavno objavio da ulazi u testnu fazu ukidanja 'lajkova' u SAD-u. Osam drugih država bez ‘lajkova’ je već preko šest mjeseci i sada se proces širi zbog pojačanog nadzora s ciljem smanjivanja pritiska na mlade, stavljajući u fokus komunikaciju i ostvarivanje kontakata umjesto popularnosti. CEO Instagrama Adam Mosseri je za Buzzfeed News izjavio kako se nada da će ukidanje ‘lajkova’ potaknuti ugodniju atmosferu i okruženje u kojem će se ljudi moći opuštenije izražavati. No, sasvim je jasno kako ovo nije odluka nastala iz altruizma.