KOLUMNA - GORAN ĐORESKI

O čemu se smije sanjati?

O čemu se smije sanjati?

Dječački snovi su zapravo teški kliše. Gotovo svi dječaci koje sam ikad u životu upoznao sanjali su da, kada odrastu, postanu recimo nogometaši. Pa su po cijela popodneva napucavali loptu o vrata prostorije s toplinskim razvodom nebodera, baš u prizemlju. Sve dok, bijesan i tek probuđen iz popodnevnog sna, domar nije izišao iz svog stana - baš na prvom katu - i s dvije pljuske te zapljenom lopte upropastio jednu sjajnu karijeru u Arsenalu. Time je potencijalna dika grada Rijeke i najopasnija špica napada u Premiershipu postala automehaničar.

Drugi su pak sanjali da postanu velike rock zvijezde, kao recimo Stonesi ili Bora. Odrasli su prije ostalih, crtali usta s isplaženim jezikom na obrazu, a na malom maturalnom putovanju u Staru Sušicu djevojčice su se samo oko njih motale. Vukli su gitaru svuda. Sada vuku torbu s uzorcima kozmetičkih proizvoda tvrtke koju zastupaju.

Kažem, teški kliše. Teško da se koji dječak tada nadao primjerice postati pobjednica Eurosonga. Možda jest, ali se takvog ne sjećam. Ali se sjećam da sam i ja bio kliše, ja sam htio postati pilot. Radio sam avione od papira i bacao ih s dvadeset i četvrtog kata, sklapao modele aviona od onog laganog drveta i papira, crtao kredom kabine aviona i svemirskih brodova po asfaltu, sjedio u njima i letio u plavoj i beskrajnoj praznini koju sam tada sretno imao u glavi...

Potom izrasteš dva metra, imaš nogu pedeset, ne staneš ni u vlastiti krevet ili prošlogodišnje hlače od trenirke... a kamoli u kokpit MiG-a 29. I zaključiš da je racionalno zaljubiti se u nešto drugo. Računala, recimo... ona su dosta interesantna, znate? I proživiš život s drugom, puno razumnijom ljubavi. I bude to dobro, iz dana u dan. Sve dok onu, prvu, ne sretneš u prolazu. Kao u Predinovoj pjesmi. Pa te onda malo trzne.

Može li ovce i novce? Može li se i nakon četrdesete odraditi ono što nisi radio kad si trebao? Može li čovjek krizu srednjih godina zaista iskoristiti kao alibi za neproživljeni pubertet?

Možda. Barem kad je letenje u pitanju.

Za početak, tu su simulatori. Ne oni veliki, pravi, multimilijunski, na kojima piloti uvježbavaju reagiranje u opasnim situacijama, već kućni. Kakve svatko može instalirati na malo jačem kućnom računalu. Ali začuđujuće dobri u onome što im je svrha.

Osnova svega je sam software za simulaciju. Danas je najrašireniji i vizualno najbolji Microsoft FSX, a uz njega se koristi i X-Plane, koji je vizualno malo lošiji ali fizikalno nešto bolji. Kažu barem tako, nisam ga probao. Iako je Microsoft prestao razvijati FSX, on je programskim dodacima neovisnih proizvođača te raznih zaljubljenika dotjeran do nevjerojatnih razina realnosti kokpita i ponašanja aviona, izgleda konkretnih aerodroma uključujući recimo i radijske frekvencije koje oni koriste, do realistične obale i gradova te klime i oblaka. Nije teško otići na YouTube i ostati šokiran kako to izgleda, ako se gleda u visokoj rezoluciji. Samo - za ovo sve skupa treba postati „FSX sistemaš“. Nije sve samo „next next“.

Drugi dio priče su organizacije IVAO (popularnija kod nas i dobrom dijelu svijeta) te VATSIM (češća u SAD). To su skupine u koje su uključene tisuće zaljubljenika, koje su organizirane po državama ili regijama, koje posjeduju vlastiti klijentski software te mrežu servera pa svojim članovima besplatno pružaju mogućnost da zajedno lete na virtualnom nebu. I ne samo da lete, već i da neki od njih budu i kontrolori leta, prisutni na „radio vezi“,  te da onima koji „lete“ pružaju uslugu koja je prisutna i u stvarnom svijetu. Kako ne bi bilo kaosa na virtualnom nebu, tako na njemu važe sva ista pravila kao i u stvarnom. Vremenske prilike su jednake kao i u stvarnosti, nema pritiskanja pauze na simulatoru, letovi se najavljuju i provode u skladu s planom leta. Postoji snažan sustav edukacije, uči se iz stvarnih udžbenika za avijaciju, često su instruktori pravi piloti i kontrolori, polažu se ispiti. Svi su izuzetno susretljivi i rado će pomoći oko bilo kojeg pitanja, ali pokušaji da se nešto radi namjerno na krivi način ili da se kvari osjećaj stvarnosti simuliranog svijeta za druge sudionike, završava ukidanjem accounta. Nemilice. I još jednom napominjem - sve besplatno.

Unutar ovih organizacija postoje ljudi s različitim interesima. Neki vježbaju na Cessnama za PPL dozvolu, neki vole helikoptere, akrobatsko letenje ili jedrilice, a neki se udružuju u avio kompanije i voze njihove rasporede. Izvrstan primjer takve aktivnosti su dečki iz Croatia Airlines Virtual, koji su čak uspjeli dobiti i prava da koriste stvarni logo i red letenja domaće avio kompanije.

Na kraju, tu je kućna oprema. Ljudi rade svašta. Moguće je kupiti neki minimum, poput volana (popularnih „rogova“) s dodatnim kvadrantom za poluge gasa, smjese goriva, „trimanja“ aviona i nešto „dugmića“, neki uzmu i pedale, a neki u kući sagrade kokpit koji izgleda jednako kao pravi pa na to potroše nevjerojatan novac. Ja sam stao na pedalama, jer kada sam pokušao ubaciti još dva monitora na stol s računalom, ljubazno sam upućen da sam dostigao maksimalnu granicu strpljenja nad mojim bedastoćama.

E sad... koliko je to zaista „pravo“. Je li to samo igra ili ti „nacrtani“ avioni ipak nešto vrijede?

Moje je iskustvo da ako netko leti virtualne zrakoplove može odlično naučiti sva pravila letenja, kojih nije malo, te postići rutinu i pobijediti strah komunikacije s kontrolom leta. Može naučiti raspored instrumenata u avionu, njihovu svrhu te naučiti ih „skenirati“ tijekom leta - to jest rasporediti pažnju. Ako čovjek ima dobar upravljač na simulatoru i pedale, može naučiti kako poletjeti, kako napraviti stabilan zaokret bez da nos previše „curi“ dolje te se može pripremiti za to kako slijetanje izgleda. Može naučiti pripremu i planiranje leta na „stvarnim“ aerodromima i rutama na kojima će kasnije letjeti.

Ono što sigurno ne može naučiti je kako napraviti koordinirani zaokret upotrebom i pedala i inklinometra, jer bih rekao da osjećaj nije do te mjere isti. Iz istog razloga nije moguće naučiti slijetati. To jest, sletjeti živ. Generalno, simulator će „progutati“ više grešaka nego pravi avion. A o tome da gužvu i kaos na pistama Lučkog tijekom lijepog sunčanog dana i „želudac u grlu“ kada te udar vjetra zanese pri okretu na samo 150m visine ništa ne može simulirati. Čovjek se rijetko osjeća mali i ranjiv te rijetko kad mozak radi sa samo 20% normalnog kapaciteta kao početniku u malom avionu.

Unatoč više stotina simuliranih sati, na svom prvom pravom letu ja nisam uopće vidio iznad čega letim. Prsti su mi bili bijeli od pritiskanja upravljača, želudac mi je cijelo vrijeme bio u grlu, prvi put sam krajolik vidio tek kasnije na fotografijama, nisam čak vidio ni Boeing koji mi je prošao pred nosom... a kažu mi da sam bio dobar. S druge strane, znao sam napraviti check liste pri polijetanju, poletjeti i napraviti nekoliko krugova, doći na prilaz slijetanja i uz veliku asistenciju (više on nego ja) sletjeti. Naravno, instruktor se u svakoj fazi pomalo ubacivao, ali u odnosu na mogućnost da sjednem u avion i ne znam kakvi su to satovi s kazaljkama - ovo je svakako bolje. Dakle, ja sam za to da svatko tko želi letjeti pokuša i na kućnom simulatoru - pa iako taj i ne bio priznat od FAA.

Gledajući iz ove moje sadašnje perspektive, možda onaj moj automehaničar  sada razvaljuje svoje kompiće na nogometnoj rekreaciji „na male“. Možda je i onaj bradonja u haljini ipak zaista kao klinac maštao da u suknji i štiklama digne živac Putinu i bude neobrijana diva bar na jedno veče. Možda ću i ja jednog dana vidjeti kako su brda zelena kad se gledaju s par stotina metara visine. Kad se napokon usudim skinuti pogled s variometra. Možda da, a možda i ne, ne znam. Ali znam da se od snova ne odustaje samo tako.

* O autoru: Goran Đoreski, predsjednik uprave Altus informacijske tehnologije d.o.o.