Priča ide zapravo vrlo jednostavno, malo dalmatinsko selo u sklopu velikog turističkog grada, izvan špice turističke sezone, čitaj kada zapravo nikoga osim lokalnog stanovništva nema, možda pokoji luđak koji zaluta poslom ili nekom drugom nakanom.
Zima je, hladnoća je potpomognuta burom koja barem otjera oblake pa je preko dana lijepo i sunčano. Ali kad padne noć, iako su zvijezde te pomalo krvavi crveni mjesec, kada nema javne rasvjete u kraju u kojem nisi svaki dan nastane problem kada rikne javna rasvjeta. I tu počinje zanimljiv zaplet i rasplet. Koji je opisan u naslovu ove priče!
Nije stvar kvara, stvar je stava. Dakle za nekog tko ovdje ne živi stalno, ali jako često dolazi, barem 20 puta godišnje što poslovno što privatno neke stvari se čine i jesu nedopustive. Dakle, kada nema struje zoveš nadležne i odgovorne da vidiš kakvo je stanje na terenu. Prvo HEP jer možda je kvar kod njih, pa HEP ODS jer možda je problem u distribuciji i svi uredno kažu nije do nas zovite lokalno komunalno poduzeće. Kaže zovite komunalno poduzeće Dubrovnik ili nekog sličnog.
Zoveš i tamo sve brojeve koje nađeš online, pa i sve slične brojeve, jer do njih se može doći jer interneta mobilnog i dalje ima, pa neka netko kaže da nije pristup internetu važan i da bi možda napravio samo jednu baznu stanicu negdje na Srđu. A možeš i zvati jer i signala ima.
I ne javi se nitko i onda što ti preostaje zoveš nekoga tko bi trebao znati što se događa na terenu, a to je policija jer ipak u neku ruku je to i njihov sigurnosni problem, od prometa do sigurnosti ljudi.
I onda ti neki policijski službenik, da ne upotrijebim neku grubu riječ, u operativnom centru MUP-a na 192 u Dubrovniku kaže da zoveš nadležne službe u radno vrijeme. „Hej u radno vrijeme“, a to što je problem sada, a ne u radno vrijeme, je nimalo bitno.
I pritom vrlo oštro, onako policijski na građanina istrese svoj gnjev što si se usudio zvati jer eto sad više nije radno vrijeme pa koga briga što je sve u mraku.
A postoji nekoliko što poslovnih što privatnih razloga da mi je mrvicu nezgodno hodati baš po mrklom mraku negdje gdje ima inače javne rasvjete, jer u protivnom bih ponio speleološku opremu ili ruksak za hitne situacije sa snažnim čeonim lampama. Da nema javne rasvjete ne bih možda uopće došao ili bih se drugačije pripremio jer priprema je najvažnija ali kad predviđaš što te čeka. Neki su se pak smijali "tenkiću" kao zapovjednom centru za krizne situacije, ali ovdje je vidljivo da je svakom malo većem gradu, županiji / zajednici potreban mini NOC (network operating centar) koji bi upravljao mrežom javnih usluga kao što to rade telekomi kod kontrole i upravljanja mrežom bilo fiksnom ili mobilnom. Pritom je potrebno imati procedure upravljanja i nadležnosti, procedure postupanja u pojedinim situacijama bez obzira bile one malo ili jako krizne.
Dakle ponovit ću još jednom, nije stvar u kvaru nego u stavu onih koji bi trebali biti na usluzi građanima, stoga ću još samo jednom reći, sramota je da se neke stvari tako događaju i ako se tako ljudi ponašaju i prema turistima, onda imamo puno veći problem negoli se to čini i bez obzira bio kvar na javnoj rasvjeti ili ne!
I pogotovo ako želimo da ljudi ostanu živjeti i raditi jer nije turizam jedino čime se možeš baviti, ali ako imaš resurse koji su ti potrebni i službe koje su ti na usluzi.
Nije stvar kvara nego stava!
