Muzej računala Peek&Poke prepoznat u svijetu
"...Sve jeftinija računala imati će za posljedicu to da će postati toliko prisutna svuda i sa sve namjene da se njima više neće posvećivati toliko pažnje kao što je to danas slučaj. Za 10 do 15 godina Pažnja svih će biti više usredotočena na područje umjetne inteligencije, robotiku i potpunu transformaciju onoga što se danas zove školski sistem." - prof. dr. Pavle Dragojlović, Rijeka
Počeo sam ovaj tekst sa jednim zaboravljenim „proračnostvom“ dr. Pavla Dragojlovića ispisanih u prvoj ikada napisanoj knjizi o infromatici u Hrvatskoj, daleke, daleke 1971. godine kad se mnogi od nas nisu još ni rodili, ili su bili premali ili jednostavno ni sami nisu u to vrijeme, znali što je uopće računalo ili kompjuter.
Nemali broj puta mnogi od nas su se zatekli da li slučajno ili namjerno na nekoj paradi starih automobila ili „old timera“ kako ih se naziva čim napune 30 godinu svog postojanja. Sjetimo se samo koliko puta smo zastali pored nekog od njih, obišli ih sa svih strana, zavirili u unutrašnjost i ponekad načuli komentar od starijih posjetitelja kako su ti autmobili imali dušu i srce za razliku od danjašnjih koji su „konfekcijska“ roba. I zaista u doba globalizacije i potrošačkog društva u kojem se više ne radi kvalitetno da traje nego da se iznova kupuje, malo je vjerojatno je da će koji metalni ljubimac novije proizvodnje dočekati sigurnu muzejsku mirovinu. Takvih „starih“ stvari kao i uz sve ostale antikvitete koji nam privlače pozornost čine i računala.
Računala naša svagdašnja, sastavni dio svakog doma i uređaja koji je, možda grubo rečeno dosegao status bijele tehnike. „Molim vas jednu perilicu za rublje, jedan tv ako može lcd jer se plazma grije, bojler i ....dušo koje ćemo računalo?“ Karikirano to izgleda u današnje vrijeme tako. A puno, puno prije situacije je izgledala bitno drugačija...pa krećem iz vlastitog primjera svog prvog susreta sa igraćom konzolom Atari 2600 kojeg sam kao dijete imao priliku vidjeti kasnih 70tih godina prošlog stoljeća kod susjeda pomorčevog sina i dječjeg urlikanja da bi i ja to uz fizičko umirenje od patera familijasa do prvog kućnog kompjutera prošvercanog preko granice Italije i ondašnje države, uz ogromna moljakanja i objašnjenja financijskim nositeljima - što je to kompjuter.
„Što je to?“, „ Što možeš s time“ i druga pitanja „sponzora“ su bila objašnjava nevješto pa čak i nerazumljivo i samom sebi. „Tata, da li ti znaš da onaj koji ne bude znao za 20 godina raditi na kompjuteru biti će nepismen. Pa ne želiš valjda da ti sin jedinac bude nepismen“ - takav bi nekakav odgovor dobio. Pridobio sam ga! Kompjuter je moj! Also sprache ja tamo negdje 1983. godine. Izbor je dakako pao na onda najpopularnije računalo koje se onda moglo nabaviti. Grafika u boji, kazetofon za učitavanje i snimanje programa i gomila ali zaista gomila softwarea pretežno igrica koja se u to vrijeme mogla nabaviti.
A povijest računala započela je i puno ranije nego što sam imao tu sreću da svoje računalo stavim na stol. Da li početi od Velikog praska pa se do pojave električne energije? Preskočit ću taj dio. Preskočiti ću i sve one pionire za kojeg svatko ima pravo reći da je to otac računala. Od Charlesa Babbage preko Konrada Zusea do Steve Jobsa. Svi oni i mnogi drugi koji su svojim znanjem, radom i zalaganjem omogućili da u relativno kratkom vremenu od strojeva veličine skladišta imamo ono s čim se i danas služimo i koristimo. Naš omiljeni prozor u svijet, naš nositelj virtalnog života, naš posao i našu zabavu.
Svjedoci smo vapaja za proizvodnjom a gotovo brzinom svjetlosti zaboravljamo na naše velikane računala: već spomenutog dr. Pavla Dragojlovića, Branimira pl. Makaneca tvorca prvog profesionalnog računala u Hrvatskoj, Miroslava Kocijana tvorca hrvatskog školskog računala, Damira Muraje autora prve računalne igre koja je „pokorila“ svijet, Božidara Pasarića, ... o njima ćete tek usputno slušati na nekoj godini faksa, a možda ni tada.
Njihova računala Ivel Ultra, Orao, Galeb, igra Kung fu, hrvatska produkcija domaćih igara u ono vrijeme i tek poneka koja se usputno pojavljuje u novije doba. Druga imena i drugi proizvodi koji su zadužili sve nas da se sada putem Arpaneta...Arpaneta? Pardon, Interneta gledamo, slušamo, čitamo dugujemo upravo Arpanetu iz 1968., i vještim baratanjem računalnog miša koji svoju povijest vuče iz 1964. godine kada ni najveći umovi nisu znali što bi s njim dok se nije pojavio Steve Jobs. Da svako računalo koje se pojavilo dok nije suvereno prevladao PC i Mac opišemo trebale bi nam godine, pa tu i tamo bacimo oko na virutalni svijet i na mjesto gdje se ona nalaze - sve do jednog.
Ali i poput „oltimera“ kao ljudi volimo pogledati i dotaknuti stvari. Opipati ih i osjetiti. Lijepe su slike na internetu ali ipak svi volimo stvari „propustiti“ korz prste. Na taj način sve doživljavamo svim čulima i osjećaj je potpun. Takav osjećaj svih tih računala koja i dan danas poslije toliko godina rade, može se dodirnuti i zaviriti u jedinom hrvatstkom muzeju u RIjeci - Peek&Poke. Na radost svih nas koji smo s njima odrastali i nekih novih klinaca koji iz muzeja izlaze bogatiji i za znanje o domaćim ljudima koji su kreirali našu povijest i za onaj osjećaj - tako su se igrali naši stari.
O autoru: Svetozar Nilović, Rijeka. Idejni pokretač i suosnovač prvog hrvatskog „muzeja“ računala „Peek&Poke“ 2007. godine. Nije sufinanciran ni od grada ni od države ni od županije!
