Srijeda, popodne, pada kiša, koji apsurd, prošlu sezonu suša je trajala 8 mjeseci, svi smo gledali u nebo, navečer prognoze Vakule i ekipe, a pod borom u mjestu slagali smo teorije o nabavci desalinizatora i trenutka kada će na moj škoj Ravu, u Malu Ravu, mjesto napućeno s 30-tak duša zimi, kada večina mladih odlazi u Zadar, udaljen 2 i pol sata riječnim m/b Lara naše Jadrolinije, brodom kojim osim posade i stalnih putnika za Iž i Ravu za malo jačeg juga zaziru svi slučajno ukrcani putnici.
Boduli smo, maslinari, naravno da je voda alfa i omega našeg življenja, pa nam je to vječna tema, naravno uz ostale radosti daljine od kraja. Civilizacija je na moj škoj doletila na krilima neta puno brže nego što mnogi ljudi misle. Kod nas nema kioska s novinama i ostalom šarenom ponudom, gledaju se portali raznih tiskovina, „Slobodna“ se prati u mobile formatu, padele i usisači putem web shopova naručuju se kod našeg pošćjera Ivice iz Vele Rave, gdje nam se nalazi poštanski ured.
Ne čudi stoga da je poput bombe odjeknula vijest putem našeg LAG-a Mareta o velikoj investiciji koja kuca na vrata RH vrijednoj 1 milijardu eura, a koja će nas optičkim kablom spojiti s kopnom i globalnim selom. Zar je moguće da će moj škoj dobiti optički kabel, a time i većinu digitalnih blagodati civilizacije prije nego što je došla cijev s vodom. Običnom, pitkom vodom, ne za masline koje nam život znaće, za piće, za nastavak života. Mnogi ne znaju ali je istina da su naši stari početkom prošlog stoljeća nadnicu naplačivali čašom vode, a ako nje nije bilo onda vina, baš tim slijedom. Da, zvući nevjerovatno, baš poput optičkog kabela.
Danas, u 21.stoljeću u doba LTE-a konekcije većina otoka RH ne može se konektirati na net, sretnici koji to mogu pomoću kartica mobilnih operatera sretni su i vesele se svakoj crtici EDGE signala, a kako je net voda novog doba, vesele se i svakoj informaciji o kvalitetnijoj konekciji. Zato je ono sa optičkim kabelom i „puklo“ kao bomba.
A ne bismo bili boduli da nas nije počeo kopkati crv sumnje, od kuda iznenada tolika briga za nas, cijev sa vodom nije stigla od davnina osim na papirima raznih prostornih planova, a odjednom vrlo skoro dolazi ne cijev sa vodom nego cijev sa optičkim kabelom. Laici smo, ne znamo puno o velikim poslovnim poduhvatima ali po logici života, puno je skuplje položiti cijev u more sa prosječnom dubinom 20m do 65m nego montirati na Sv. Mihovil na Ugljanu još jedan repetitor sa LTE signalom i relejne stanice ili nešto slično po otocima da se postigne efekt koji bi nas više nego zadovoljio, kada nam je i crtica EDGE signala želja i fantazija.
Da skratim, pitamo se mi boduli, ispod bora, s Rave, kao i svi ostali hrvatski otočani, sa onih malih, zaboravljenih otoka, neuki i priprosti maslinari koje je život na otoku natjerao da se služe netom prije nego ljude s kraja, tko stoji iza iznenadne brige o nama, da li je to EU, da li su to naši vrli teleoperateri ili je po srijedi nešto treće. I dok ovo pišem, nestaje i struja, kao i za svake jače kiše, računi dolaze redovito, naravno od HEP-a iako nam struju isporučuje jadno i neredovito pa nam se kvare kućanski aparati. Srećom Kina radi dobre baterije za laptope i smartphone koji su nam postali moderne šterike za svijetlo koje obasjava ne samo našu užu nego i širu okolinu, cijeli svijet.
Dakle, bodulski crv sumnje pita direktno struku koja to zna i informirana je do detalja u IT što stoji iza optičkog kabela, zašto nam šalju kolače, a ni kruha nemamo. Voljeli bi biti kvalitetno konektirani ali ako može, pogledajte ljudi i M/B Lara, jezerski brod od aluminija koji košta 200-300 tisuća eura, vodu koje nemamo, podvucite i kažite nam, čemu skupa optika uz jeftini LTE. Mi bi vodu, električnu energiju i konekciju kvalitetnu naravno na Internet, sve što postoji i na kopnu, mi bi kvalitetniji život, onakav kakav regulira Zakon o otocima Republike Hrvatske, a za kojeg malo tko zna, a ne pridržava ga se nitko.
Toliko od nas za sada, molimo vas da nas malo uputite u bit ovog problema.
