Živim na otoku dugom 3.700m, škoju koji od davnina vabi kišu i živi od mora i škrte zemlje, masline i njezina ulja. Kako sam generacija koja je okusila život u pravom smislu riječi, od rock'n'rolla do rata došlo je vrijeme da se smirim i posvetim sebi i svome miru. Kako ja, tako i nekolicina mojih istomišljenika, odlučismo u zimu 2007. da se odselimo na naš škoj i posvetimo onome čime su se bavili i naši stari.
Kako je maslina dio zemlje, a mi dio masline, odlučismo da će model našeg poslovanja biti „poljoprivredna zadruga“, kratko, jasno i bez okolišanja. Neki su nas javno, a neki iza leđa podsmješljivo gledali i pitali se što je s nama, vraćamo li se to mi u nazad, zadruga je asocijacija na bivši sistem i pljačku seljaka, nasilno tjeranje u iste. Mi smo imali jasnu viziju, već u osnivanju 28.02.2007. vidjeli smo 2020.-tu, vidjeli smo IT revoluciju koja nam se kotrlja iza leđa i imali snove i planove kao uostalom i svaki uzoran zadrugar, jelJ.
Prva je prepreka došla u startu. Brodom do kopna ili na kopno plovi se 2h30min, nema veze, ima ih koji su i udaljeniji od kopna nego mi. Kako smo o maslinama koje na Ravi rastu od pamtivjeka ponešto znali odlučismo se na vrhunsku tehnologiju prerade, jak marketing i vezu sa cijelim svijetom, a to je posljednja prepreka vrhunskom maslinovom ulju koje bi Internetom sa našeg škoja kapnulo u košaricu web kupca koji štuje naš proizvod. Pa ljudi, kako da kaplje kada nemamo Interneta.
Vrhunski smo stroj nabavili, naše masline, autohtone, hrvatske, zdrave i pune ulja imali, extra djevićansko maslinovo ulje napravili, dobili brojne nagrade i priznanja na natjecanjima u zemlji i inozemstvu, prošle smo godine bili i Šampioni svih otovrenih hrvatskih maslinovih ulja sa do tada nikada postignutom ocjenom 99,72 od 100 na međunarodnom natjecanju maslinara Noćnjak 2012. u „bitci“ sa 450 izlagača iz 5 zemalja Mediterana.
Naše je maslinovo ulje na stolovima većine kvalitetnih restorana od Zagreba i Opatije do Dubrovnika. Dakle, zadruga je pomalo živnula i što sada? Fali nam nova dimenzija poslovanja, fali nam veza, fali nam link, ukratko fali nam Internet. Da, dobro vidite, piše kako i vidite, danas, u prvom kvartalu 21.stoljeća, tamo na jednom malom škoju u Jadranu, u R Hrvatskoj postoji mjesto i blizu i daleko od svega pa i neta, stari ljudi su nas u ovom dijelu Dalmacije oduvijek zvali „Centar svita Rava“, čak i službeni natpis HTZ u mjestu pokazuje gdje se on nalazi, a mi karticama hvatamo malo EDGE signala dok nam iz Metropole mudruju o optičkim kablovima do 2020. godin.
Živi bili pa vidjeli. Do kada ne dodje optički kabel pokušavamo karticom i EDGE-om doprijeti do naših kupaca i putem web košarice, putem Inretneta, putem posutim trnjem u zemlji u kojoj se štuje samo potrošnja, a ne i proizvodnja.
Dakle web košarica naš je slijedeći cilj, drugi ciljevi su već u ovih 5-6 godina ostvareni. Košarica nam se ljulja nad glavama, na dohvat je ruke, a ipak tako daleko. Zar ne bi bilo logično da nam RH omogući poslovanje, da nam baci pojas za spašavanje, jer mi ne tražimo puno, tražimo samo „korekt conect“ jer smo bez njega nitko i ništa, a u Zagrebu se vrhunsko ekstra djevićansko ulje ne može proizvoditi, može gdje može, kod nas na Ravi i ostalim otocima hrvatskog Jadrana, tu gdje su naše masline stare više stotina godina.
Dakle, zadnji korak koji spaja prošlost sa budućnošću u rukama je politike i voljeli bismo da ista shvati da ljudi koji žele i vole raditi ne žive samo u velikim gradovima, tom našom fantastičnom web košaricom možemo doista iskoraknuti u budućnost direktno iz prošlosti i to sa vrhunskim proizvodima od poljoprivrede do IT-a, samo gospodo političari dozvolite nam da radimo. Dajte nam mogućnost da i mi imamo svoju košaricu.
