Interesantno je koliko se ljudi brzo prilagode na dobre stvari, pa makar one bile i tehnološke. Primjerice, svima je danas normalno razgovarati preko Skypea s bratićem u Kanadi, koji je tamo neki softveraš ili tako nešto, gledati njegove klince kako iza skaču po kauču i ženu kako se hvali novim pekačem kruha s rasprodaje.
Ili, normalno je s kuharskog portala čitati recept za sarmu, što ga je uploadala jedna domaćica koja je s mužem prije 20 godina iselila za Australiju. I to sve skupa vidjeti i pročitati besplatno, to jest cjenovno neovisno o tome s kojeg kraja Svijeta informacija dolazi. Platiš samo fiksni trošak lokalnom dobavljaču Interneta i to je to.
Intuitivno, znajući kako funkcionira roaming na mobilnim telefonima, znajući da podizanje gotovine na bankomatima u inozemstvu nije jeftino, otkud sad taj Eldorado u kojem je sve skoro pa besplatno dostupno i najsiromašnijem? Kako uopće sav taj silan Internet dođe u našu malu domovinu s 30.400 nepismenih i s 20% kućanstava koja nisu spojena na vodovodnu mrežu?
U svojim počecima Internet je bio znanstvena mreža financirana od strane pojedinih država (prvenstveno SAD-a) i povezana preko središnje infrastrukture u obliku ARPANET-a i kasnije NSFNet-a. Razvojem modernijih protokola usmjeravanja komunikacijskih paketa (Border Gateway Protocol) i komercijalizacijom usluge Interneta, središnji backbone je ukinut 1995 godine. Od tada glavnu okosnicu Interneta čini decentralizirana mreža dvanaest najvećih svjetskih telekoma, koji su proglasili neograničenu i besplatnu razmjenu podataka između svojih infrastruktura te oni sada spadaju u grupu koja se naziva Tier 1.
Zašto bi oni to činili, zašto prenose podatke s kraja na kraj Svijeta besplatno, bez obzira što infrastruktura poput optike ispod oceana ili ogromnih telehouse dana centara košta nezamislive količine novca? Pa zato što nisu svi telekomi Tier 1, a oni koji nisu moraju grupi najvećih plaćati spajanje i prijenos podataka. To spajanje i prijenos podataka plaća se po propusnosti pojedinog linka spojenog na Tier1 mrežu i/ili po prenesenoj količini podataka u/van mreže, a nije određeno krajnjim odredištem ili izvorom informacije (budući da je transport unutar Tier 1 mreže besplatan). Eto, otud dolazi činjenica da ne postoji razlika cijene prijenosa podataka na Internetu s obzirom na izvorne i odredišne točke.
Tko su ti veliki igrači i kako oni dolaze do nas? Jedan od njih je i nama dobro poznat Deutsche Telekom, koji se na našim prostorima bavi „veleprodajom“ komunikacija, ali i rezidencijalnim korisnicima. Nadalje, svoj POP (Point of Presence) u Hrvatskoj imaju i AT&T i Level 3, oba u telekomunikacijski neovisnim data centrima, to jest u onima koji nisu u vlasništvu telekoma i time nisu u telekomima konkurentskoj poziciji.
U takvim prostorima moguće je neograničeno međusobno spajanje i preprodaja komunikacijskih kapaciteta, bez straha od nelojalnih postupaka vlasnika telehouse-a. Posebno je tu interesantan Level3, budući da je on prvi od Tier 1 providera koji je kroz Hrvatsku prošao sa svojim „prstenom“, to jest komunikacijskim linkom koji kreće iz Frankfurta, prolazi kroz Austriju, Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku i nazad u Frankfurt, u ukupnoj duljini od oko 4.000 kilometara. U njegovoj minimalnoj propusnosti, koja je sada aktivna, mogućnost prijenosa tog komunikacijskog puta mjeri se u terabitima (!!!).
Njime je Level 3 poprilično uzburkao tržište komunikacija u regiji, ozbiljno mijenjajući omjere snaga, mijenjajući do sada uspostavljene odnose i ugrožavajući neke od malih konkurenata. A da stvar bude zanimljivija, iz perspektive Level 3 ovaj prsten nikako nije jedan od moćnijih, pogotovo uspoređuje li se primjerice s komunikacijama postavljenima prema Amsterdamu. Osim Tier 1 igrača prisutnih u Zagrebu treba računati i s onima prisutnima u Beču (npr. TeliaSonera), Frankfurtu, Amsterdamu ili Londonu, do kojih naši lokalni telekomi dolaze zakupljenim vodovima te tamo s njima uspostavljaju komercijalne odnose.
Nadalje, u Zagrebu postoje i magistralni telekomi koji nisu Tier 1, ali su svakako snažno pozicionirani na veleprodajnom telekom tržištu, poput low cost mreže Cogent Communications, koja također ima svoj „balkanski prsten“. Na kraju, mnogi telekomi iz regije, s naglaskom na ex Yu zemlje ali i na novije članice EU, dolaze u Zagreb zakupljenim vodovima kupovati i prodavati podatkovne i druge kapacitete.
Sve u svemu, Hrvatska se sada nalazi u periodu tranzicije iz komunikacijskog slijepog crijeva sa zaostatkom od 15 godina za razvijenom Europom, prema državi koja je ipak koliko toliko na putevima razmjene informacija. Pri tome ne treba imati iluzija, glavni komunikacijski putevi istok-zapad prošli su već kroz Mađarsku i kroz Italiju ka Grčkoj u vrijeme dok je naša regija bila u ratu i neredu koji je potom uslijedio, tako da je šansa da sada iznenada i dramatično preokrenemo stvari u svoju korist i postanemo ključan igrač bez kojeg se ne može - zanemariva. No, rekao bih da već u ovom trenutku ne moramo strahovati da će, zbog zagušenja komunikacija, ostatak Svijeta ostati zakinut za umotvorine Ave Karabatić i najnovije rasplete na relaciji Milan - Seve.
* O autoru: Goran Đoreski, predsjednik uprave Altus informacijske tehnologije d.o.o.
