Sjećam se svoje prve jutarnje kave po dolasku u Mountain View, Kalifornija, prije nekoliko mjeseci. Sjedim u Red Rock Caffe-u, logičan izbor sudeći po brojnim preporukama na Yelpu. Piše, tu se okupljaju zaposlenici Silicon Valley firmi, tu se rađaju najbolje ideje, a i kava je dobra. Naravno da mi kava nije dobra :), ali pijem je i upijam dojmove, listajući usput lokalne novine. Zbivanja ima napretek.
Zanimljive teme, zanimljive tvrtke, a svima je zajedničko jedno - fokusiranost na rad, na rezultate. Ta pozitivna atmosfera u Red Rocku osjeti se najviše kroz živahne rasprave manjih grupica ljudi okupljenih iznad nečijeg laptopa s potpuno usredotočenim pogledom u očima. Ista atmosfera prati me i na ulicama Mountain Viewa - raspričane cure i dečki puni entuzijazma, osmijeh na licu i ID kartice bez oznaka poslodavca. Znam da ekipa s kojom ću raditi nije baš taj živahni i mladi IT svijet već nešto drukčiji tip “poslovnjaka“, no uklapam se u okruženje uz smiješak koji ide uz sasvim očekivani “Hi!“ onima koji mi dolaze u susret.
Idemo raditi!
Nešto južnije od Silicon Valleya, u meni još dražem Los Angelesu, prošle sam godine radila na projektu za Fortune 500 biotehnološku tvrtku. Kao i kod klijenta u Silicon Valleyu, i tada me iznenadio izostanak uobičajenih formalizama pri pokretanju, a kasnije i u izvršavanju projekta. Koliko god sam očekivala da će klijent, ako ništa drugo zbog vertikale u kojoj se nalazi i koja je pod velikim pritiskom regulatora, inzistirati na formalizmima, pokazalo se da im je formalizam zapravo nebitan i odvija se u točno onoj mjeri u kojoj je to nužno, bez narušavanja tijeka projekta.
Znate kako to kod nas ide kad se pokreće neki veliki projekt, naročito u ministarstvima ili državnim firmama - dugačak “kick off“ sastanak s najmanje tridesetak sudionika od kojih bar dvadeset ne zna točno o čemu se projekt radi već su na sastanku po službenoj dužnosti u boljem, ili reda radi u gorem slučaju, uštogljenih predstavljanja, višestrukih uvoda, prezentacija... Za razliku od toga, “USA“ projekti počinju sastankom s nadležnom upravom, kratkim pregledom projektnog plana i ključnih aktivnosti, razmjenom potrebnih informacija i jednostavno - idemo raditi. Klijent itekako dobro zna za što nas je angažirao i koji su konkretni problemi koje želi riješiti te je sasvim očito da nema nekog posebnog razloga da ponavljamo ono što već svi znamo.
Nema ni naglašavanja vlastite važnosti, bilo da je riječ o Fortune 500 tvrtki ili vodećem svjetskom fakultetu. Važan je samo rezultat kojeg ćemo zajednički ostvariti. Sve što prethodi početku fokusiranja na konkretan problem je samo opušteno kratko upoznavanje, razmjena par kurtoaznih pitanja o letu, smještaju, Hrvatskoj.
Pri tome, pitanja o Hrvatskoj se najčešće svedu na objašnjavanje da to nije bivša sovjetska republika već jedna prekrasna europska državica smještena između Italije, Austrije i Mađarske (a sebi uvijek zadam zadatak da ih do kraja projekta upoznam s Hrvatskom, što rezultira time da se uglavnom čude spoznajama o porijeklu penkale, kravate i Nikole Tesle).
Vrijeme zaista je novac
U radu na “USA“ projektima uvijek me impresionira činjenica da se zastoji rješavaju u zaista rekordno kratkim rokovima. Ako je za uklanjanje prepreka u izvršavanju neke projektne aktivnosti potrebno organizirati sastanak s ljudima koji rade na dva različita kontinenta, jedini pravi problem je kako odabrati termin koji svima odgovara, a pritom ne izlazi izvan okvira nečijeg radnog vremena s obzirom na različite vremenske zone.
Conference call, svi na liniji. Sudjeluju oni koji mogu dati konkretne odgovore na konkretna pitanja i donijeti odluku. Organizacije koje su fokusirane na rezultate nemaju vremena za dugotrajne pregovore i razgovore, čekanja na nekoga ili nešto samo forme radi. Žele razumjeti problem, definirati što je potrebno napraviti da se problem riješi, što dobivaju, što gube, i ono što je najvažnije - u kojem roku. Izreka “vrijeme je novac“ manifestira se na svakom koraku.
S približavanjam projekta kraju, konačno jedino izraženo prisustvo forme u obliku neskrivenog pritiska na sign-off, odnosno formalno prihvaćanje isporuka. Jednostavno, ako je sadržaj u skladu s očekivanjima, svima je u interesu da se projekt što prije zatvori, a rezultati usvoje i krene dalje. Formalizmi koji se trebaju ispuniti biti će ispunjeni, ali nitko na njih ne želi izgubiti više vremena nego što je stvarno nužno.
Pokaži mi rezultate
Zbog posla kojim se bavim, odnosno savjetovanjem o upravljanju rizicima vezanima uz informacijske sustave i sukladnošću s regulatornim zahtjevima u području upravljanja operativnim rizicima, potpuno mi je jasno da određeni tipovi organizacija moraju ispunjavati brojne formalne zahtjeve kako bi osigurale sukladnost sa strogom regulativom, zakonima, nadzorima i revizijama nadležnih tijela te s vlastitim internim pravilnicima i procedurama.
Međutim, svi ti zahtjevi, pravilnici, procedure, revizije, nisu i nikada ne trebaju biti sami sebi svrha. Njihova uloga je prije svega da se osigura uspješno postizanje poslovnih ciljeva na zadovoljstvo svih zainteresiranih strana - a ono proizlazi prvenstveno iz jasno vidljivih rezultata.
Projekti čiji su sudionici previše opterećeni formom i svojom ulogom umjesto usmjerenosti na što brže i kvalitetnije rješavanje identificiranih problema, gube iz fokusa ono što je zaista bitno, te kao rezultate takvih projekata nalazimo rješenja na papiru, sustave koje nisu upotrebi, novac koji je potrošen uzalud. Zato formalnost da, u mjeri koja je nužna, ali nikad i nipošto prije sadržaja.
* O autoru: Biljana Cerin, CISSP, CISA, CISM, CGEIT, PMP, Director, Risk Services @ Ostendo Consulting - http://www.linkedin.com/in/biljanacerin
Umjetna inteligencija (AI) i analitičke aplikacije transformiraju industrije, čime učinkovito upravljanje podacima i arhiviranje postaju od iznimne važnosti za tvrtke svih veličina. Budući da ove nove primjene zahtijevaju kapacitete pohrane u rasponu od terabajta do petabajta, organizacijama su potrebna skalabilna rješenja kako bi pratile rast podataka i održale konkurentsku prednost.
Sigurno ste svjesni da je prodaja u puno više od stavljanja proizvoda na web i čekanja da se dogodi magija. Ono što stvarno pokreće prodaju nije samo niska cijena ili dobar dizajn, već kako pogoditi psihološke okidače kod kupca.
Ušli smo u novo razdoblje u kojem se kibernetička sigurnost više ne promatra kao tehnički izazov koji pripada isključivo IT odjelu. Sve je jasnije da je riječ o poslovnom pa onda i strateškom pitanju – pitanju kontinuiteta, povjerenja i, odnedavno, i zakonske odgovornosti.
