Dostojevski, Pussy Riot, Putin, komunizam, Perestrojka, Tetris, Staljin, Sibir, hladnoća, mrak, Lenjin, Abramović, beskrajna prostranstva, boršč, votka, beskrajne vojne parade...
To su uglavnom asocijacije koje svakome od nas prve padnu na um kad se spomene Rusija. Dublja znanja koja smo uopće ikad stekli o toj ogromnoj zemlji datiraju uglavnom iz doba srednje škole, a sve nakon toga uglavnom dolazi iz dnevnog tiska i s portala. A i te informacije su vrlo fragmentirane, nepotpune, prigodničarske... kako to već s medijima koji uglavnom prodaju naslove biva.
No, što stvarno o Rusiji znamo?
Za početak, to je država od 150 milijuna ljudi koja se proteže kroz veći broj vremenskih zona nego ijedna druga na Svijetu. Sama Moskva ima 15 milijuna stanovnika, ali na takvoj površini da s kraja na kraj grada automobilom, vozeći cestama koje ponekad imaju i 12 traka, treba više od tri sata. Kao recimo od Zagreba do srednje Dalmacije. Iz naše sitne perspektive omjeri veličina koji tamo vrijede su nezamislivi. Mali poslovi kod njih veliki su kao srednji ili veliki kod nas. Skladište od 15.000 kvadratnih metara u Moskvi ne zvuči naročito impresivno.
U Rusiji sada ukupna ekonomija raste korakom od 1,5% (što je u odnosu na Hrvatski rezultat ipak dobro) te se očekuje da u bližoj budućnosti taj rast neće prelaziti 4%. Od općih ekonomskih pokazatelja nije loše napomenuti ni vrlo malu zaduženost države i stanovništva, velik krajnji potencijal rasta ekonomije, sve bolju i bolju infrastrukturu te niske troškove energenata i financiranja.
No kao najvažnije - tijekom svake od zadnje tri godine IT tržište u zemlji raslo je između 15% i 18%. Usprkos općenitoj ekonomskoj snazi države, ruske IT kompanije kontroliraju samo 1% globalnog IT tržišta, a od ukupnih 32 milijarde USD u IT tržištu Rusije izvoz čini samo 1,5 milijardi USD. Samo 300.000 ljudi ili 0,2% ukupne populacije radi u IT sektoru. Za usporedbu, u Europskoj uniji 2,7 milijuna ljudi radi u ICT industriji. Te brojke govore da je Rusija gladna informatizacije. U svakodnevnoj praksi to znači da, iako je razina obrazovanja tamo općenito viša nego ona u Kini ili Indiji, u manjim gradovima od oko pola milijuna stanovnika nije uopće lako naći sistem inženjera bilo kakve vrste.
Dakle, sve to zvuči kao informatički eldorado. Zašto onda nismo vidjeli stampedo stručnjaka i kompanija svih vrsta kako jure Rusima ponuditi svoje usluge?
Za početak, tu je problem birokracije. U Hrvatskoj se često žalimo kako je sve komplicirano, kako za bilo što treba deset papira od čega pola govori o jednom te istom, kako su troškovi visoki i kako sve ide sporo. E, u Rusiji je još sve skupa puno birokratiziranje, kompliciranije i sporije. Jedan zapadni poslovnjak koji radi posao u Moskvi slikovito je rekao da tamo treba svaki ugovor uvezati končićem i zapečatiti pečatnim voskom. Simbolika je jasna. Tim više što država ne pokazuje namjeru za promjenama pravca u tom segmentu.
Za Hrvatsku tu su i vize. Ulaskom Hrvatske u EU vizni režim postao je kompliciraniji i stroži te, iako se to može riješiti upornošću i angažiranjem nekog tko je za to područje stručan, svejedno predstavlja prepreku. Ipak, iz medija se nedavno moglo čuti da su EU i Rusija započele pregovore o ukidanju viza u 2014. pa to može olakšati stvari.
Nadalje, tu je korupcija. Zapravo, ne samo korupcija nego i cjelokupno drugačiji mentalni pristup poslu od onog na kojeg je zapad navikao. Rusi su narod koji je puno tvrđi u komunikaciji nego mi. Općenito su namršteniji i uopće ne poznaju kurtoazni osmjeh koji toliko ukočeno stoji na licima svih poslovnjaka sa zapada, čak i kada isti ti nekome zabijaju zadnji čavao u lijes poslovanja. Nama ruske svađe na cesti, oko gluposti, znaju izgledati poprilično ružno.
S druge strane, izuzetno im je važan osobni odnos i povjerenje. Kada izgrade bliskost s nekim puno je lakše raditi s njima i skloni su se na tu osobu ili tvrtku snažno osloniti. Rijetka su takva ugodna poslovna prijateljstva kakva su moguća u s Rusima. Oni ne rade veliku distinkciju između osobnog i poslovnog te nije neobično vidjeti rođake ili prijatelje da rade zajedno.
Takav mentalitet je nešto u što će se hrvatske tvrtke svakako puno lakše uklopiti nego one sa zapada pa u tome vjerojatno leži i naša prednost mentaliteta na tom tržištu. Kada bismo je željeli iskoristiti.
Hrvatska je poslovno još uvijek okrenuta jako u sebe. Još uvijek smo u velikoj mjeri uvjereni da sudbina naših tvrtki i sudbina svakog od nas pojedinačno ovisi jedino i isključivo o odlukama političara te o ekonomskom stanju same države. Kao da Svijet već odavno nije postao malen, kao da nismo ušli u EU, kao da nam netko zabranjuje sjesti na direktan let do Moskve i samo za tri sata vidjeti što tamo ima.
Sve me to podsjeća na fotografiju koju sam neki dan vidio na internetu. Na njoj je magarac zavezan za plastični vrtni stolac. Stoji i misli da ne može nikamo. Sve je u glavi.
Napomena: korišteni podaci The Moscow Times, Market Watch, Russia Beyond Headlines, EU Skills Panorama (Europska komisija)
* O autoru: Goran Đoreski, predsjednik uprave Altus informacijske tehnologije d.o.o.
