INOVACIJSKA ... autobiografija

INOVACIJSKA ...   autobiografija
Dražen Tomić

U prethodnoj kolumni najavili smo primjere „vizualizacije“ inovativnih ideja za projekte u javnom sektoru. Velik je broj primjera takvih inovativnih ideja različitog ishod od „nula bodova“ do pilota ili stvarne realizacije. To bi mogao biti izvor za još stotinu članaka o zanimljivim inovacijskim pokušajima i ostvarenjima ili o neuspjesima. Kako se nabrajanje ne bi odužilo u nedogled odlučio sam prikazati reprezentativne primjere, isključivo vlastitih inovativnih ideja. Tako sam došao do „inovacijske autobiografije“, inovativnih ideja od kojih je većina zapela u nekoj fazi realizacije.

Čemu služe takvi, uglavnom negativni primjeri? To može biti instruktivan priručnik za buduće prijedloge ideja. Iz njega se može vidjeti važnost osiguravanja mehanizama realizacije, dakle „egzekucije“ inovativne ideje. Pri tome je postupanje u realnom sektoru jasno. Imamo „market pull“, gdje donositelji odluka trebaju prepoznati tržišni potencijal neke inovativne ideje. Obratno, u javnom sektoru nema tržišnog motiva, pa nam umjesto toga treba „authority pull“ tj. inovacijska kultura vodstva javnih ustanova i državne/lokalne uprave. Pri bi tome donositelji odluka u javnom sektoru trebali  prepoznati analogiju  između ciljeva inoviranja u realnom i javnom sektoru:

Ciljevi inoviranja

Realni sektor

Javni sektor

Eksterni

Održivi veći prihod i dobit

Bolja usluga građanima

Interni

Učinkovitiji proizvodni proces

Učinkovitiji uslužni proces

Eksterni i interni ciljevi se preklapaju: učinkovitiji proizvodni proces utječe na dobit (manji trošak!), ali i prihod (jeftiniji proizvod osvaja veći tržišni udio). U javnom sektoru se učinkovitost procesa odnosi prije svega na smanjenje birokracije, što opet omogućuje postizanje internog cilja (smanjenje troškova), ali i eksternog pojednostavljenjem administrativnih procedura za građane.  Za to se u poslovnom engleskom  koristi izraz „cutting red tape“:

Neke države koje se brinu o učinkovitosti svojih javnih i upravnih službi imaju čak kompletne web-portale posvećene „rezanju crvenih traka“ (kojima se inače tamo omataju uredski fascikli), npr. Australija: https://www.cuttingredtape.gov.au/ . Hrvatska nažalost nema takav projekt sustavnog povećanja učinkovitosti javnoga sektora zato što nema „authority pull“ za inovacije u javnom sektoru., To je  glavni razlog zašto inovativne ideje u nas pravilu nailaze na odbijanje ili zid šutnje.

­­­­­­­­­­­JESTE LI ZNALI da je jedan od autorovih projekta upravljanja inovacijom u javnom sektoru ipak realiziran? To je „Zagreb - inovativni grad“ na www.zg-inovacija.eu , kao tromjesečni pilot Grada Zagreba (ožujak-lipanj 2017). Na toj mreži socijalnih medija  je ostvarena crowdsourcing platforma za prikupljanje i ocjenjivanje ideja koje građani grada Zagreba daju gradskoj upravi. Bez nekog oglašavanja su se u sustav (pretežno preko facebooka) prijavile stotine građana koji su predložili gotovo 200 inovativnih ideja, on-line diskutirali o njima i ocijenili ih. U uži izbor za realizaciju su gradske službe prihvatile dvadesetak najbolje ocijenjenih.

Nažalost, tek je jedna od inovativnih ideja realizirana kao gradski projekt - osvjetljavanje željezničkog „zelenog“ mosta novim imenom - Hendrixov most:

Iako je iz ovog primjera vidljivo da se inovativne ideje koje su predložili građani mogu brzo realizirati ako ima „političke volje“, činjenica da je udio realiziranoga tako malen pokazuje da nema dovoljnog „authority pull“-a u našem javnom sektoru. No „svjetlo na kraju tunela“ predstavlja „uspjeh“ same uspostave sustava „Zagreb - inovativni grad“ na www.zg-inovacija.eu.

Komponenta ovoga članka koja je „inovacijski autobiografska“ odnosi se na uglavnom „grandiozne neuspjehe“ inovativnih ideja u javnom sektoru. Pri tome je prva pouka da inovator odbijanje svoje ideje treba doživljavati kao „normalno stanje stvari“, pogotovo ako se radi o javnoj upravi ili službama. Uostalom,  i u tvrtkama realnog sektora postoji „lijevak“ u čiji najširi dio ulazi gomila više ili manje inovativnih ideja,  a što se na uskom dijelu u pravu inovaciju („novost koja donosi održivu korist“, ovdje tržišnu!) pretvara tek njihov mali dio. U različitim uvjetima omjer ideja/inovacija je negdje oko 1-2, a najviše 5%. Ovdje jedan od nebrojenih prikaza „inovacijskog lijevka“ s pripadnim podprocesima kako to vidi www.avanade.com:

Tako je i autor ovog članka posve svjestan da će samo jedna ili dvije od 50 predloženih ideja postati prava inovacija. Poučno je analizirati predložene ideje koje su zapele negdje u svojem životnom ciklusu. Ne samo zato da se one uz prilagodbu ipak realiziraju, već da se izvuče pouka što treba raditi drugačije kako bi se povećao udio ideja koje postaju uspješna inovacija, ali i kako bi se rano prepoznala ideja koja ne može dovesti do inovacije.

Zato sam u svojoj „inovacijskoj arhivi“ pokušao naći neku ideju za koju ne postoji niti jedan objektivni razlog zbog kojega se ne bi realizirala. Našao sam jednu kojoj uistinu nema prigovora niti sa stanovišta izvedivosti, niti u pogledu svrhe, odnosno koristi koju donosi. O tome više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak, nakon čega slijedi niz članaka o inovativnim idejama autora, koje su postigle veći ili  manji uspjeh.

 

Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant