U ovoj smo kolumni do sada o inovacijama u javnom sektoru na ovaj ili onaj način govorili u čak desetak članaka. Osnovni „tenor“ je bilo zaostajanje inovacije u javnom sektoru u odnosu na realni. Prepoznavanje uzroka tome može pomoći da se i tu inovacija etablira kao pozitivna i važna aktivnost. Kao primjer možemo uzeti raspravu na meetup-sastanku 14.9. 2017. na temu „HR i inovacija“ (Human Resources and Innovation, vidi OVDJE). Na tom skupu su barijere inovaciji u organizacijama javnoga sektora utvrđene uglavnom kroz rigidnu regulaciju te lošu kadrovsku selekciju i motivaciju na svim razinama. Kao i svagdje, imamo svijetlih primjera o kojima vidite u okviru „Jeste li znali ...?“.
Na ovom se skupu inovativnih ljudi iz uglavnom realnog sektora vidjelo kako tvrtke na tržištu ipak razmišljaju o inovaciji, neke od njih ih žive. Iz prikaza panelista i pitanja iz publike je bilo razvidno da su svi uglavnom „self-made“ u disciplini inovacije. Na primjer, nitko nije čuo za ISO 16555 (Innovation Management Standards). Nije niti čudno, kad je u HZN do 2016. u Hrvatskoj kupljen samo jedan jedini primjerak tog standarda (ovaj koji ja imam!)!
Je li to važno za inovaciju? Mislim da svakako može jako pomoći da se ne dešavaju greške tipa: „Ideja = 0, realizacije = SVE!“. Zato bi za svakoga tko se bavi, ili se namjerava baviti, inovacijom bilo korisno osim osobne volje i zadaće koju je dobio u organizaciji proučiti i neku od teoretskih podloga a koje uistinu nisu samo teoretske. Osim spomenutog standarda kojim se trebaju dičiti (certificirati!?) tvrtke koje time žele ostvariti promociju kroz konkurentsku prednost, prvo štivo bi bio „Oslo manual“ (1. izdanje 1992, aktualno 3. izdanje 2005. vidi OVDJE). Taj dokument OECD-a i Eurostata je „sveto pismo inovacije“ orijentirano uglavnom na inovaciju u realnom sektoru.
Za javni sektor preporučujem sljedeća dva vrlo relevantna dokumenta:
- „Trends and Challenges in Public Sector Innovation in Europe“, 2012, Technopolis for EC
- Iako ovaj dokument ne sadrži podatke za Hrvatsku budući da u to vrijeme nije bila članica EU, u njegovih je 60-ak stranica pojašnjeno „sve što đaku treba“ za PSI - Public Sector Innovation. (izvornik vidi OVDJE)
- SYSTEMIC INNOVATION IN VET, 2009, OECD (izvornik vidi OVDJE)
- Na više od 220 stranica je opisano jedno usko područje inovacija u strukovnom obrazovanju o čemu smo pisali u prošloj kolumni.
Već iz ToC se vidi da je struktura ovoga dokumenta vrlo „straightforward“:
Dokument obrađuje temu koja je u fokusu - sustavnu inovaciju u strukovnom obrazovanju - polazeći od njezinih sastavnica i nadređenih kategorija:
U jednom ovakvom članku nije moguće prikazati sve važne poruke koje o inovaciji u javnom sektoru daje ovaj dokument. Zbog toga ćemo neke od segmenata obraditi u budućim člancima ove kolumne. Ovdje ćemo kao primjer dati samo onaj dio dokumenta koji se odnosi na temeljni problem inovacije u javnom sektoru: nema „Market pull“ pokretača inovacije niti „darvinizma“, budući da niti „neinventivne“ organizacije ne mogu propasti! Ovako je to u odjeljku „Zašto vlast inovira“, pojašnjeno u ovom dokumentu (potkrijepljeno mnogim referencama koje odgovaraju na pitanje „Why?“, odnosno koja je svrha PSI-a:
- Poticaji na inovaciju su u javnom sektoru mnogo nejasniji i dvojbeniji nego u privatnom: povećana potreba za responsivnom vlašću, više individualiziranih javnih usluga koje vode građani, instrumenti politika za održivi razvoj, povezivanje građana s učincima javnih organizacija;
- To su vanjski motivi da vlast inovira, povezani usko s izazovom sve većih i većih troškova države u socijalno naprednim zemljama.
- „Socijalna inovacija“: razvoj i provođenje novih ideja (fizički proizvodi, usluge i modeli) koji se bave društvenim potrebama, što je dosta različito od inovacije u poslovanju ili znanosti.
- Kao i drugdje, inovacija se u javnom sektoru razlikuje od „poboljšanja“ ili „promjene“ koje su inkrementalne, kao i od „kreativnosti“ i „invencije“ koji ne uključuju faze implementacije i difuzije.
- Brojne primjeri socijalne inovacije imamo u području edukacije (Robert Owen i Fazle Abed), bazirane na društvenim, tehnološkim i tržišnim kretanjima.
- Neke se inovacije ipak može opisati kao inkrementalne, jer su blize postojećoj praksi, a druge su toliko korijenite, da smatraju sustavnima (“systemic“), npr. stvaranje nacionalnog zdravstvenog sustava ili niskougljično gospodarstvo.
- Konačno, ovo poglavlje donosi tipologiju inovacija u javnom sektoru, kao „kuharicu“ za razumijevanje njezinog potencijala:
- Inovacije u politikama (nove misije, ciljevi, strategije)
- Inovacije usluga (nove mogućnosti i novi oblik usluga)
- Inovacije u izvršavanju (“deliveries“) (novi načini isporuke usluga i suradnja s korisnicima)
- Inovacije procesa (nove interne procedure i organizacijski oblici)
- Sustavne inovacije (uključivo i strukture postupanja - “governance“)
Osim jasne strukture i sveobuhvatnosti, vrijednost dokumenta je i to što za područje strukovnog obrazovanja donosi studije „slučaja inovacija“ iz raznih zemalja (Australija, Danska, Njemačka, Mađarska, Meksiko i Švicarska). Sve su to primjeri na kojima bismo imali što naučiti! Za one koji teško podnose strane primjere („Ako to funkcionira drugdje, to je dokaz da ne može kod nas!“) - u okviru „Jeste li znali...“ i u sljedeći ponedjeljak pogledajte domaće pozitivne primjere inovacije u našem javnom sektoru.
JESTE LI ZNALI?
... da je FINA, strogo državna firma koja živi od države i radi za državu, iznenađujući rijetki svijetli primjer u javnom sektoru u pogledu inovacije? Ako gledamo formalno, ne znamo za druge javne ustanove ili državna poduzeća koja imaju „Odjel za razvoj i inovacije“. To je po formi i sadržajno silno pozitivno, no ipak treba poraditi na vidljivosti te dobre prakse:
Naime, na www.fina.hr se ne može naći ustroj tvrtke dublje od sektora (ispod su službe i odjeli).
Od forme (koju treba dotjerati) važniji je sadržaj: OVDJE se može vidjeti kako FINA radi na inovacijama, sažeti prikaz voditeljice Odjela gđe. Anite Pavičić:
„... to je razvoj novih usluga i proizvoda koji se godinama provodi kontinuirano kroz gotovo sve organizacijske razine. Istaknula je da se sam koncept razvoja stalno unaprjeđuje i mijenja pa tako od prije nešto više od dvije godine i sami zaposlenici sa svojim idejama (inicijativama) mogu sudjelovati u navedenome. Osim samog procesa za prikupljanje ideja studentima je na stvarnom primjeru prikazana uspostava jedne usluge koja je upravo tim putem inicirana.
U Fini je do sada realizirano 10% inicijativa što je u odnosu na prosjeke iz okruženja iznad gornjih granica. U prvih nekoliko godina implementacije ovakvih sustava (3-5 godina), paralelno se provodi nekoliko aktivnosti: postavlja se centralno mjesto prikupljanja ideja, informira se organizacija gdje i kako se iste mogu prijaviti, "gradi" se inovacijska kultura, sam sustav prikupljanja se periodički mijenja i prilagođava svojoj organizaciji kako bi se održao kontinuitet, a sve navedeno se uspješno može odvijati samo uz stalnu potporu menadžmenta.“
FINA ima još i ovu jaku referencu u realiziranoj inovaciji: COP - Centralno Obračun Plaća! O tom se projektu mnogo pisalo, nisam našao da je itko to prepoznao kao inovaciju. A taj projekt je inovativan u nizu elemenata:
- Država je uspjela provesti nešto novo, od ideje do ostvarenja
- Radi se o novosti upravo u javnom sektoru (COP je obvezan za sva javna tijela i službe)
- Projekt se morao raditi suradno i u razvoju i u implementaciji i u operativi - gotovo neviđeno u nas koji smo na svim razinama „cijepljeni“ od suradnje
- COPom se mogu ostvariti značajne uštede, jer bi trebao zamijeniti na desetke sustava za obračun plaća
- COP-om se osigurava BI koji omogućuje bolje upravljanje javnim organizacijama
- Sustav je uveden i podržan od strane javne tvrtke, uz sve izazove se plaće COP-om ipak isplaćuju!
Naravno, ako COP analiziramo po kriterijima inovativnosti, svakako treba procijeniti u koliko mjeri je postignuta održiva korist. Ono što je poznato insajderima je manjkavost u pogledu korištenja. Naime, tijela državne uprave koja su nadređena ustanovama traže izvješća o plaćama od samih ustanova i FINA-e (tablice mailom ili čak na papiru!). Konsolidiranje onda za cijeli sektor traje, podložno je greškama i troši resurse. Evo prilike za „inovaciju“: ministarstva trebaju sama vaditi podatke o plaćama koji su u COP-u.
COP je ipak dobar primjer kvalitetne inovacije u kojoj treba prepoznati uobičajenu osobitost inovacija: uvijek može biti još bolja! To je uz inovacije u području e-Zdravlja, gdje smo po primjeni e-Recepta među prvima u EU, uistinu svijetli primjer na koji se treba ugledati. Za razliku od lažnog optimizma koji ubija inovaciju („Što hoćete, pa nije to tako loše!“), ovo je optimizam koji treba širiti kao primjer inovacije u javnom sektoru na koji se treba ugledati!
Zato ću pokušati izvući na svjetlo dana neke od rješenja u kojima smo uistinu svjetski među najboljima i na tim primjerima pokazati da je inovacija korisna i moguća. Primjer gdje smo svjetski broj jedan - sustav transplantacijske medicine - prikazat ćemo ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
