INOVACIJA ... kroz „Referendumsku stranku“

INOVACIJA ... kroz „Referendumsku stranku“
Dražen Tomić

„Hrvatska se gasi bez političke inovacije!“

U prethodnoj smo kolumni vidjeli kako već od početka 2016. godine znamo za ključni savjet koji nam je dala analiza IFO instituta iz Njemačke:

„Jedino što je važno jest predanost reformama“!

Od tada se ne dešava (gotovo) ništa na planu strukturnih reformi. Trebalo nam je izvješće EK početkom 2018. godine gdje smo svrstani među tri zemlje EU koje su jedine s „prekomjernim neravnotežama“. Pokazatelji uspješnosti rada izvršne vlasti su brojni i složeni. Umjesto njih možemo analizirati samo jedan, „sintetički“: to je prosječno godišnje povećanje inozemnog duga za oko dvije milijarde USD! Dakle, rezultati vladanja svake od dosadašnjih Vlada RH su nesumnjivo negativni  prikazani ovako:

Vjerojatno će „društvenjaci“ („ne-STEM-ovci“) prigovoriti ovakvom preslikavanju prirodne, tehničke ili poslovne logike u socijalno-psihološku sferu:

„Utjecaj rezultata izvršne vlasti ne može se 1:1 preslikati na ishod sljedećih izbora!“

To je točno između ostaloga i zato što značajnu ulogu imaju svjetonazorski utjecaji, odnosno preduvjerenja birača. Ili jednostavnije: većina SDP-ovaca nikad neće glasati za HDZ i obratno, bez obzira kakve rezultate njihova politički preferentna opcija postigne u prethodnom mandatu.

Rezultat takvog ponašanja birača je nedostatak snažne i brze „povratne veze“ koji je poguban za napredak: izvršna vlast se u takvom „sustavu“ uglavnom bavi isticanjem svojeg svjetonazora umjesto nečim korisnim za državu i građane. Kad se tome pribroji „korupcija“ birača putem poklanjanja nezarađenog (mirovine, zdravstvo, sudstvo, socijala, privilegije, ...), onda se upravljačka petlja „vlast - rezultat - izbori“ jednostavno gasi, jer nema „nagrade“ za uspješnu političku opciju, niti „kazne“ za neuspješnu! Ako ipak prihvatimo da opći zakoni teorije sustava važe osim u prirodi i tehnici također i u politici, onda moramo znati koja je neminovna sudbina sustava kojim se ne upravlja: on se gasi ili eksplodira. Ako RH promatramo kao sustav u kojem je više umrlih od rođenih uz iseljavanje cijelih obitelji rezultat je: „gašenje Hrvatske“!

O tome svi kukaju ili u najboljem slučaju nude rješenja koja nikako nisu „inovativna“. Radi se o idejama koje se ili ne mogu realizirati ili su takve da ne donose nikakav rezultat.  Politička opcija koja će ukinuti trošenje nezarađenog i najaviti bolne reforme teško da će doći na vlast i imati utjecaja. Dakle, to očekivati nije realan  put rješavanja paralize sustava u kojem se Hrvatska nalazi.

Ipak se pojavila  jedna zanimljiva ideja, kratica je HReS - Hrvatska Referendumska Stranka. Za sada se uvodno pojavljuje samo na facebooku najavom OVDJE:

Treba napomenuti da je ideja za HReS „imitacija koja kod nas može biti inovacija“: „Referendum Party“ je poznata pojava u Velikoj Britaniji (Engleska i Škotska), uglavnom s motivom nezavisnosti.

Još manje je neka novost da je referendum „business as usual“ u jednoj od najprosperitetnijih zemalja na svijetu - Švicarskoj.

Pa zašto bi to bilo neizvedivo u Hrvatskoj? Pogotovo ako smo svjesni da niti jedno drugo ponuđeno nije niti izvedivo niti djelotvorno! Osnovna  misija HReS-a je oživjeti neposrednu demokraciju u Hrvatskoj. To inicijatori vide kao jedini put za uspostavu djelotvornog političkog sustava u RH zato, jer suprotnost neposrednoj demokraciji  sadašnja zastupnička ,kako je prethodno opisano, očito ne funkcionira! To se čak može pokazati ili dokazati jednostavnom anketom:

„Koga zastupaju zastupnici u Hrvatskom Saboru?“

  1. Građane
  2. Stranke
  3. Svoje interese
  4. Interesne skupine

Ne vjerujem da bi u ovoj anketi više od 10% ispitanika odgovorilo s „1“! Uostalom, sličan odgovor daje i Ustav RH: u njemu se riječ „zastupnik“ spominje 59 puta, nigdje nema definicije koga zapravo zastupnici zastupaju, tj. za čiji se probitak trebaju brinuti!

Sve upućuje na potrebu podupiranja neposredne demokracije, a referendum je jedini način koji to omogućuje. Nažalost, u Hrvatskoj je referendum praktički onemogućen. U okviru „Jeste li znali?!“ pogledajte mjerljivu usporedbu težine pokretanja referenduma između Hrvatske i Švicarske!

­­­­­­JESTE LI ZNALI da se težina u pokretanju referenduma može numerički izraziti, pa tako i „benchmark-irati“, odnosno usporediti. Evo te usporedbe između Švicarske, koja se smatra „najreferendumskijom“ zemljom na svijetu i Hrvatske:

 

Švicarska

Hrvatska

Broj birača (000.000)

5,4

3,8

Broj potpisnika referendumske inicijative (000)

50

380

Broj dana za potpis

90

15

Broj dana * broj birača / broj potpisnika

9,72

0,15

Omjer "lakoće" uspjeha referendumske inicijative

64,8

Pazite, nije u Švicarskoj provesti referendumsku inicijativu lakše nego u Hrvatskoj za 65%, nego za 65 PUTA! Švicarci pri tome OVDJE navode, kako je i kod njih prikupiti 50.000 potpisa u tri mjeseca „vrlo veliki napor“. A kod nas je to još 65 PUTA teže zato što je rok za 83% kraći, a broj potrebnih potpisa u odnosu na veličinu biračkog popisa je 11 PUTA veći! Grafički se to vidi na otprilike ovom omjeru:

Dakle, težina ostvarenja referenduma koja je u Hrvatskoj za gotovo dva reda veličine veća nego u Švicarskoj zapravo onemogućavanje referenduma iako je on ustavna kategorija. Nažalost i ovo pokazuje kako zastupnici u Saboru ne zastupaju građane, nego svoje osobne i stranačke interese: de facto onemogućavanje referenduma koncentrira svu vlast u rukama jedne ili nekoliko stranaka koje su na vlasti. One mogu (ne) činiti što ih volja tijekom jednog legislativnog razdoblja. Čak i tada, iako su zadužili zemlju za daljnjih u prosjeku osam milijardi USD, neće biti kažnjeni na izborima. Nažalost biračkom tijelu je važnija boja stranačke iskaznice nego rezultati vladanja i predizborni program. Dakle povratna veza je slaba i spora a time se sustav zvan „Republika Hrvatska“  gasi! Ili će eksplodirati?

U kolikoj mjeri naša „zastupnička demokracija“ ne funkcionira, možemo vidjeti na primjeru  Istanbulske konvencije! Bez ikakve želje da ocjenjujem sadržaj Konvencije i žestoke prigovore nekim njezinim dijelovima, treba se osvrnuti na nju kao na pokazatelj kvalitetnog djelovanja aktera unutar političkog sustava. Da je to djelovanje posve kaotično, tj. da se procesom uopće ne upravlja, pokazuje odustajanje ili mijenjanje stavova zavisno o političkoj pragmi, a ne o javnoj koristi niti o vjerodostojnosti samih političkih „igrača“.

Ponavljam, to se tiče svih sudionika u političkom okolišu: lijevih i desnih stranaka do političkih analitičara i medija.

  • Slučaj prvi: u normalnom političkom okolišu se SDP niti na koji način ne bi smio javljati kao kritičar kritičara Istanbulske konvencije! Naime, imali su pune četiri godine da je ratificiraju, na što ih je podsjećao i HDZ. Samo bezobrazan čovjek može kritizirati drugoga za manji propust od onoga koji je, u istoj stvari, sam počinio!
  • Slučaj drugi: Osim prigovora SDP-u zbog nečinjenja, evo što   je pisao HDZ 2016. u svojem izbornom programu: http://www.hdz.hr/sites/default/files/hdz_program_gospodarski_rast_nova_radna_mjesta_i_drustvena_pravednost.pdf :

„U potpunosti ćemo ispuniti obveze prema Istanbulskoj konvenciji koja je za Republiku Hrvatsku stupila na snagu 2014. Konvencija sadrži područja prevencije, zaštite od progona, kao i temeljne mjera nadzora provođenja propisa.“

Da birači ne čitaju ono što piše na 94. stranici programa je razumljivo, ali da se vodeći ljudi HDZ-a toga „ne sjećaju“, je li i to „sinkopa“? Onda ili sada? Najnovije „palamuđenje“ (nema drugog termina!) o tome da HDZ nije imao u programu ratifikaciju, nego samo „ispunjavanje obveza“ je smiješno, tim više što je vodstvo HDZ-a još za vrijeme SDP-ove vlasti izričito pozivalo na ratifikaciju!

Kakve ovo ima veze s inovacijom? I te kakve: spomenuti političari bi trebali drastično inovirati svoje „procese“ - u smislu da paze što pišu u izborne programe i još više da provode trajnu i potpunu „inventuru“ izvršenja tih predizbornih obećanja. U tom slučaju bi SDP ratificirao Konvenciju u svojem mandatu, a HDZ ne bi čekao godinu dana da svoje obećanje uopće stavi na dnevni red, a onda krenuo relativizirati smisao cijele Konvencije.

Vratimo se na referendum, odnosno HReS - Hrvatsku Referendumsku Stranku: kako bi ona trebala / mogla utjecati na poboljšanje sadašnjeg sustava koji je zapravo u odumiranju? U osnovi na tri skupine aktivnosti:

  • Prikupljanje prijedloga referendumskih pitanja od građana
  • Analiza i uobličavanje u legitimna referendumska pitanja
  • Pomaže provođenju referendumskih inicijativa

Naravno, za ovo je prvo potrebno načiniti „Referendum o Referendumu“ (RoR): promjenu Ustava i Zakona o referendumu na način, da referendumske inicijative postanu provedive. Konkretno, kad bismo razliku između Švicarske i Hrvatske u ovom području mogli smanjiti na „svega“ oko 1:10 (umjesto dosadašnjih 1:65!), to bi izgledalo ovako:

 

Švicarska

Hrvatska

Broj birača (000.000)

5,4

3,8

Broj potpisnika referendumske inicijative (000)

50

100

Broj dana za potpis

90

30

Broj dana * broj birača / broj potpisnika

9,72

1,14

Omjer "lakoće" uspjeha referendumske inicijative

8,5

Dakle, povećati trajanje prikupljanja potpisa s „mizernih“ 15 na 30 dana a broj potrebnih potpisa smanjiti s ogromnih 10% na fiksnih 100.000. Dodatna inovacija bi bila odmah kao i u Švicarskoj omogućiti prikupljanje potpisa i glasanje na referendumu on-line. To je ujedno i promocija sustava e-građani!

Naravno, ovo je začarani krug zato što politički mainstream, a to su zastupnici u Saboru ne žele izgubiti svoju poziciju komoditeta i nedodirljivosti u raspolaganju vlašću. HReS bi se prije toga trebao profilirati nekim jakim akcijama kojima bi možda osigurao potporu dovoljnog broja potpisnika inicijative. Dakle, prije RoR-a treba zadati jedan jači promotivni „udarac“ aktualnom političkom establišmentu. Ideja bi bila „Referendum o broju saborskih zastupnika“: Ustav RH omogućuje raspon 100-160. Sada se nalazimo na 151, što predstavlja 94% od ustavne granice. Vjerojatno je da bi zbog „ugleda“ Sabora i njegovih zastupnika kod građana i sveopću težnju prema razumnoj štednji takav referendum glatko prošao! A poruka strankama bi bila ubitačna:

„Skresali smo vam broj najskupljih uhljeba za 30%, sada idemo dalje!“

Uz referendum se ovakve inicijative mogu promovirati i kroz aktivnosti nevladinih udruga. Kao dobar primjer možemo spomenuti aktivnost oko „Crne Knjige“ trošenja javnog novca Udruge Lipa u kojoj inicijativa za smanjenje broja zastupnika u Saboru i te kako ima smisla. O „Crnoj Knjizi“ kao inovativnom prijedlogu više u narednoj kolumni sljedeći ponedjeljak.

Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant