INOVACIJA ... i zakonodavstvo

INOVACIJA ... i zakonodavstvo
Dražen Tomić

Zamislite da inovacijski konzultant dođe u Ministarstvo pravosuđa i ponudi svoje usluge!? Da tamo postoji „Crveni naslonjač Grahama Nortona“ (vidi OVDJE), proveli biste se ovako:

(ako biste uopće mogli ostvariti „pristup“).

Nije to posljedica samo otpora naših javnih institucija bilo kakvom „inputu“ izvana (prijedlog građana = smetnja, „šum“) koji se odbija ili „administrativnom šutnjom“ ili birokratskim izgovorima („nije predviđeno propisima“, „radi se na tome“, „nemamo to ove godine u proračunu“, „odlično, realizirat ćemo kad se stvore uvjeti“, ...). Ima tu i potpunog nerazumijevanja esencije inovacije: smatra  se rezerviranom za fizički proizvod, inovacija može biti samo nešto što se izumi i patentira , a nikako kao poboljšanje nekog upravnog procesa, organizacije ili propisa.

Kao primjer inovacijskog potencijala („potreba i mogućnost poboljšanja  novim“) propisa možemo uzeti upravo temu obrađenu u prethodnoj kolumni: „registar pedofila“. Kao prvo, takvo što je izrijekom nemoguće je pronaći.  Iako mediji govore o „registru pedofila“ isti očito službeno ne postoji, unatoč objavi samog Ministarstva pravosuđa koje  navodi da je uspostavljen:

„Registar počinitelja kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece

Registar počinitelja kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece Zakonom o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji („Narodne novine“ broj 143/12), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine osnovan je Registar počinitelja kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djece, koji čini sastavni dio kaznene evidencije Ministarstva pravosuđa...

(vidi OVDJE).

Po ovome se vidi kako ovo Ministarstvo (kao i druga) rade neprecizno. Nigdje se ne može naći objava o formalnoj uspostavi takvoga Registra. Obratno, postoji ovdje citirani Zakon o pravnim posljedicama ..., koji predviđa jedinstvenu evidenciju svih presuda po kaznenim djelima, gdje se naravno filtriranjem po članku/stavku KZ iz presude može dobiti i popis počinitelja i pedofilskih kaznenih djela. Iako je objava Ministarstva pravosuđa o osnivanju Registra netočna, odnosno on nije definiran posebnim propisom, sadržajno je posve primjereno da se popis dobiva iz opće evidencije presuda po kaznenim djelima. Ministarstva trebaju više paziti na formulacije koje mogu dovesti u zabludu medije i građane.

Mnogo je veći potencijal inovacije u samim zakonskim formulacijama i njihovoj konzistenciji. Odličan je primjer upravo promjena spomenutog zakona na počinitelje ovakvih kaznenih djela:

Članak 14.

(1) Nitko nema pravo zahtijevati od građana da podnesu dokaze o svojoj osuđivanosti ili neosuđivanosti.

(2) Iznimno, kada se radi o zasnivanju radnog odnosa ili povjeravanju poslova čije obavljanje podrazumijeva redovite kontakte s djecom, poslodavac može, uz suglasnost osobe za koju se podaci traže, zatražiti izdavanje posebnog uvjerenja o podacima iz članka 13. stavka 4. ovoga Zakona...

Prvi stavak je odličan, ali ga se slabo poštuje! Upravo u školama se u natječajima za zaposlenje nastavnika ne omogućuje postupanje po ovom Zakonu! Naime, traži se tek uvjerenje o tome da se ne vodi bilo kakav kazneni postupak! Evo primjer navoda u jednom takvom natječaju, vidi OVDJE:

„-uvjerenje da se protiv osobe ne vodi kazneni postupak prema članku 106. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi  (ne starije od 6 mjeseci)“

Ovdje vidimo inovacijski potencijal kako u slovu zakona, u konzistenciji između dva citirana zakona, te u provedbi:

  • Slovo zakona: kako se može dobiti tj. zatražiti posebno uvjerenje o osuđivanosti ako sam kandidat ne da pristanak (članak 14/2 Zakona o pravnim posljedicama...)?
  • Konzistencija dvaju zakona: u Zakonu o odgoju... članak 106 navodi da osoba koja je osuđena ili protiv koje se vodi kazneni postupak za predmetna kaznena djela ne može zasnovati radni odnos u školi. Na osnovi toga škole traže uvjerenje o tome se ne vodi kazneni postupak a nigdje se ne traži ono nužno: suglasnost kandidata da škola zatraži posebno uvjerenje iz članka 13, st 4 Zakona o evidencijama...

Provedba: Kako provesti odredbu o traženju uvjerenja, ako osoba ne da suglasnost?

­­­­­­JESTE LI ZNALI kako u pogledu izmjena propisa funkcionira zemlja koju doživljavamo dosta birokratskom - Austrija? To znam iz prve ruke, mogu pojasniti na primjeru kojeg sam osobno bio sudionik.

U devedesetima sam kao voditelj IT projekata radio u tada najvećoj europskoj zdravstvenoj ustanovi: Krankenanstaltenges.mbH. u Grazu. To je holding 20 javnih bolnica u austrijskoj pokrajini Štajerskoj s ukupno 14.000 zaposlenih.

Jedna od mojih zadaća je provođenje postupka javne nabave integriranog informatičkog sustava u vrijednosti od sadašnjih cca. 3-4 milijuna EUR. Sve je završeno vrlo uspješno, taj sustav pod nazivom „openMEDOCS“ uz nadogradnje i modernizacije u proteklih 20 godina funkcionira i danas.

Zanimljiva je priča u svezi provedenog javnog natječaja, gdje godinu dana nakon implementacije dolazi kontrola „Rechnungshof“-a (Austrijske Državne Revizije) iz Beča.

Revizor, g. Koenig iz Rechnungshofa, dolazi k meni tada odgovornom za postupak  nabave, , a to generalno nije ugodna situacija. Još neugodnije postaje kad on svoje ispitivanje započinje s upitom: „Vidjeli smo da ste u postupku nabave uveli neke inovacije, možete li pojasniti svrhu i podrobnosti!?“. Nakon pojašnjenja i niza potpitanja, dolazi moje iznenađenje, pogotovo zato što sam navikao na uobičajena postupanja pri provjeri javnih nabava u Hrvatskoj:

„Novine koje ste uveli smatramo pozitivnima i u korist javnoga interesa. Razmotrit ćemo uključivanje njezinih elemenata u buduću novelu Zakona o javnoj nabavi (Vergabegesetz)!“.

Da je revizija prošla više nego dobro vidi se iz citata odluka Revizije OVDJE.

Sad zamislite kako bi prošla provjera postupka javne nabave u Hrvatskoj da je ustanovljeno ma i minimalno odstupanje od zakonom predviđene procedure?

Na ovim pozitivnim i negativnim primjerima vidimo koliki je potencijal inovacije u svim mogućim područjima izvan proizvodnje i tržišta, konkretno ovdje u zakonodavstvu. Kako smo ranije prikazali, izvan tržišta ne postoje dvije inovacijske komponente:

  • Technology push
  • Market pull

Tehnologija, naročito informatička, „gura“ sve djelatnosti prema inovaciji. U konkretnom smo slučaju vidjeli da se umjesto tisuća provjera od strane škola u COP-u mogu svi osuđeni pedofili pronaći „pritiskom na gumb“! No u javnom sektoru nemamo „market pull“ komponente. Umjesto toga trebamo trebamo „političku volju“ za inovacijom u javnoj upravi. Nazovimo to „authority pull“, dakle poticaje koji dolaze od strane vodstva organizacija javnog sektora.

Tako dolazimo do jedne opće kategorije koja se naziva „social innovation“.

O tom terminu postoji više od sedam milijuna hitova na Internetu, a hrvatskoj inačici „socijalna inovacija“ imamo manje od 3.000 spomena. Koje su značajke i koje primjene socijalne inovacije, više u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.

Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant