Pretjerano pesimistički pristup inovativnim idejama ima jasne učinke u realnom sektoru: ne ostvaruje je „market pull“. Konkretno to znači da tvrtke odbijaju inovacije koje tržište traži. Krajnji učinak je jasan: konkurencija prigrli inovaciju koju najčešće nudi „technology push“ i ide naprijed s tržišnim udjelom, prihodom i dobiti. U krajnjim slučajevima to završava s propašću tvrtki koje su se prema inovaciji odnosile pretjerano pesimistički - kao kod notornog Kodak - primjera.
U realnom sektoru je jasan i splet uzroka takvog pretjeranog pesimizma, glavni su ovi:
- Podsvjesna tendencija održanja „status-quo“
- Izbjegavanje rizika, strah za poziciju u slučaju neuspjeha
- Odbijanje inovacije kao implicitne kritike menadžmenta
- Uvjerenje da kupci ne žele novosti
- Nemogućnost egzaktnog izračuna povrata investicije
Što reći oa pesimističkom odbijanju inovacija u javnom sektoru? Već smo prije konstatirali da je temeljna razlika u odnosu na tržišno pozicionirane tvrtke nedostatak „market pull“ motivacije obzirom da ustanove i druge organizacije javnoga sektora zapravo ne „trpe“ od pritiska konkurencije. Za potrebe motiviranja smo umjesto „market pull“ uveli pojam „authority pull“ - svjesno usmjeravanje organizacija prema inovaciji od strane vodstva.
JESTE LI ZNALI?
... da je Hrvatska po smrtnosti u prometu zajedno s Litvom 4/5. najgora zemlja u EU (broj poginulih na milijun stanovnika 2015. godine je 82, a EU prosjek je 51, dakle gori smo za 60,8% od prosjeka EU), statističke podatke vidi OVDJE?
Budući da je značajan udio uzroka prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama (348 poginulih u 2015.) vezan uz ljudski faktor, prije tri godine je Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ravnateljstvu policije predložena „inovacija“ u vidu mobilnog video nadzora. Uz razrađen projektni prijedlog održana je prezentacija visokim dužnosnicima. Inovativnost ovoga prijedloga se može obrazložiti uobičajenom NAF+CC shemom ovako:
- Novelty: Takva vrsta nadzora sada u Hrvatskoj ne postoji, odnosno sustavno se ne provodi. Provodi se samo pomoću presretača na autocestama i drugim brzim prometnicama ili ponegdje fiksnim kamerama a kontrolira se samo brzina. Takav postojeći nadzor je izuzetak, a nikako pravilo. Predloženi sustav bi zbog svoje učestalosti detektirao velik broj prekršitelja, a ujedno služio generalnoj prevenciji.
- Atractivity: Mobilni videonadzor u neoznačenim automobilima na svim prometnicama i masovno primijenjen omogućuje detektiranje velikog broja prekršitelja u ozbiljnim i banalnim prekršajima. Osim što se oni najopasniji na taj način mogu isključiti iz prometa, generalna prevencija promovira opće pridržavanje propisa (na primjer protiv telefoniranja za vrijeme vožnje, nezaustavljanje na stop znak, skretanje bez žmigavca, zaustavljanje na voznom traku, pretjecanje na punoj crti itd). Ovome treba dodati iskustvo zapadnih zemalja (naročito SAD) gdje se značajan udio počinitelja kaznenih djela iz područja općeg kriminala detektira u prometnom prekršaju). Smanjeni broja nesreća koji se postižu takvom općom prevencijom osim čuvanja ljudskih života i zdravlja značajno smanjuje uvoz dijelova za popravke ili nabavu novih automobila kod totalnih štetai posljedično smanjuje troškove osiguranja i rada prometne policije i sudova.
- Feasibility: Tehnološka izvedba snimanja u pokretu i dostave slika na daljnji postupak nije upitna. Organizacijski ne treba uvoditi ništa novo u policiju, budući da se takav nadzor može dati u outsourcing po natječaju s propisanim uvjetima davanja usluge.
- Compliance: Ukoliko videosnimka učinjena od strane davatelja usluga izvan policije trenutno nije zakonski odgovarajuća podloga za postupanje, to treba dodati u odgovarajući propis.
- Cost: Za policiju je ukupni trošak uravnotežen zato što bi se od naplaćenih kazni kroz sustav video nadzora višestruko kompenzirao trošak usluge koji se u provođenju video nadzora plaća privatnim davateljima usluge.
Vjerojatno je lako pogoditi da na ovakav koristan i održiv projektni prijedlog nije bilo nikakva odgovora, uz uobičajenu „argumentaciju“ od strane dužnosnika:
- „Pa mi već imamo presretače!“
- „Pa mi već imamo fiksne kamere!“
- „To ministar neće odobriti!“
- „To nemamo predviđeno u proračunu!“
- „To nije zakonski regulirano!“.
To je sve „inovacijski pesimizam“ uglavnom uzrokovan podsvjesnim strahom od promjena, strahom od odbijanja inovativne ideje na višoj instanci, strahom od možebitnih rizika ili neuspjeha projekta. U organizaciji javnog sektora kakva je policija, također nema „market pull“-a. Naime nema neke „druge policije“ koja bi prihvatila tu inovaciju i time postala konkurentnija u svojih javnim uslugama. A „authority pull“ je samo stvar „sretnog trenutka“ - pojava nekog angažiranog ministra koji treba ne samo prihvatiti ovakvu inovativnu ideju, nego i natjerati na realizaciju tromi mehanizam kojeg vodi.
Za razliku od tržišno pozicioniranih tvrtki u kojima „inovacijski pesimizam“ uglavnom izvire iz straha od izdataka za inovaciju koji se neće moći opravdati. U organizacijama javnog sektora je izvor pesimizma manje racionalan: inovacija jednostavno nije nužnost. Ako to promatramo iz vizure top-managementa, u tvrtki realnog sektora će pesimizam biti ograničen pitanjem „Koliko gubimo ako ne inoviramo?“. Najčešće se promatra konkurencija: ako ona izbacuje nove ili bitno poboljšane proizvode na tržište, to u najmanju ruku predstavlja alibi da uprava i vlasnici tjeraju srednji menadžment na inovacije. To u najmanju ruku podiže razinu inovacijske kulture, a umanjuje strah od rizika neuspjeha. Poznat je sindrom „Management-by-airline-magazine“: veliki šef za vrijeme dosadnog leta u časopisu aviokompanije pročita članak o konkurentskoj tvrtki koja je ostvarila uspjeh inovativnim proizvodom. Brojke su impresivne, slike su sjajne, sheme inovacijskog procesa su same po sebi razumljive. Po povratku će veliki šef nužno pitati ostale članove uprave: „Koliki dio prihoda smo prošle godine ostvarili inovacijom?“. Nužno slijedi zaduženje za uspostavu inovacijskog procesa, te zeleno svjetlo za inovacijski proračun! „Inovacijski pesimizam“ je otklonjen na anegdotalan način!
Možete li zamisliti sličan scenarij u javnom sektoru? Iako se ministri voze avionom, hoće li u časopisu naći inovacijski „success story“ neke javne ustanove? Čak i da nađu nešto slično to ne mogu razumjeti kao konkurentsku opasnost. U pravilu će ostati „inovacijski pesimisti“, ako ništa drugo zato što ih njihova podsvijest upozorava da u slučaju uspostave inovacijskog procesa („Imamo li uopće ljudi za to, zabrana je zapošljavanja!“) moraju ići u unaprijed izgubljenu bitku s kolegom ministrom financija za odobrenje dodatnog proračuna. Zašto izgubljenu? Zato jer će prvo pitanje na koje ne mogu dati odgovor biti: „Kakav je financijski učinak, možete li dokazati da ćete time više uštedjeti/zaraditi nego potrošiti?“.
U kolumni smo više puta kao jedan od uzroka generalnog odbijanja inovacija spomenuli podsvjesni otpor promjenama. Više o ulozi podsvijesti u inovaciji ćemo u ovoj kolumni prikazati naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
