Našao sam se u dosta zanimljivoj situaciji. U posljednje vrijeme sve više i više vjerujem da postoji samo jedna stvar na koju se društvo treba fokusirati a to je obrazovanje. U razgovorima koje vodim oko toga sugovornici uglavnom ne dijele moje mišljenje o za napredak društva prioritetnoj važnosti ovoga područja. U pravilu kao najveći problem u nas, odnosno uzrokom svih problema, spominju područje pravosuđa. Smatraju da ako se to područje riješi, sve drugo će ići mnogo lakše!
Teško je odlučiti kako se postaviti u ovoj raspravi da li pomirljivo ili radikalno? Nekako mi se čini da ovdje pomirljivost vodi k razvodnjavanju., Na primjer, „Edukacija je važna, ali ne smijemo zanemariti niti ostala područja, sve je međusobno povezano!“. Da, to je razuman opći stav i može vrijediti u nekoj uređenoj zemlji. Nažalost nisam optimist da takav pristup vrijedi i u Hrvatskoj. Uostalom on je već ionako na djelu. Reformira se pomalo obrazovanje, pa onda i mirovinski sustav, prije se radila mini porezna reforma, pa se spašavaju propale tvrtke, pa se podižu rodiljne naknade...Svagdje se malo zagrebe, a zapravo u niti jednom području nema odlučujućeg napretka. I onda kao udarac iz vedra neba dolazi izvješće Svjetskog Ekonomskog Foruma gdje Hrvatska i dalje tavori na 74. mjestu (kao i u prethodnoj godini), u društvu Perua, Armenije, Albanije i Urugvaja (ne mislim time omalovažavati spomenute zemlje!).
Ono što je odjeknulo kao bomba, to je pozicija Hrvatske u podindeksu „Učinkovitost uprave“ gdje je, na pretposljednjem mjestu u svijetu, samo je Venecuela gora! O tome ćemo u detalje govoriti više u nekoj od narednih kolumni.
Ovdje je fokus na edukaciji. Mnogo manje pozornosti izazvala druga, nešto bolja ocjena, a to je 60. mjesto u srednjoj i višoj edukaciji. No i ovdje se eksplicite vide problematični činitelji:
„Neprimjereno educirana radna snaga“ i „slaba radna etika“ su dva izražena činitelja koja negativno utječu na „doing business“! Važno je razumjeti da oba ta „problematična činitelja“ nisu „root causes“ (glavni uzroci) problema. Oni su posljedica lošeg obrazovnog sustava. On je u spomenutoj analizi sam za sebe dobio ocjenu 4,5/7, dakle nešto oko 3,2 u sustavu ocjena 1-5.
Zbog činjenice da je ovdje, a tvrdim i svagdje drugdje, obrazovni sustav glavni uzrok nazadovanja, onda njega trebamo staviti u fokus. Naime, usporedivo s medicinom, visoka temperatura kao simptom je upale pluća, nećemo je izliječiti samo snižavanjem temperature nego ćemo primijeniti potrebnu terapiju.! Da se kod nas „bolesti“ edukacije ne liječe propisno, nego se pušta da negativnosti progrediraju, pokazuje i trend u prošlom istraživanju (2017). U području obrazovanja (srednjeg i visokog) nismo napredovali nego nazadovali i apsolutno i relativno: ocjena je bila 4,7/7, a rang je od 49. pao na 60. Dakle u jednoj godini je to pad za čak 11 mjesta!
Da dobijemo veliku sliku o poziciji Hrvatske u obrazovanju, pogledajmo studiju EU o tome OVDJE. Slika govori više od tisuću riječi (Ovaj graf ne pokazuje vrijednosti, nego rang!):
Netko će prigovoriti da se ponavljam iz prethodne kolumne. Gotovo namjerno želim „prati mozak“ tom temom. Udio cjeloživotnog obrazovanja je mizeran (2,6%, treći odostraga, samo Rumunjska i Bugarska su gore!). Sve to pokazuje naš generalni odnos prema znanju.
Zašto je podjednako mizeran prikaz Hrvatske na ovom grafu za ostvarenja u visokom obrazovanju, a pogotovo u edukaciji predškolaca? Zato jer smo u visokoškolskom obrazovanju također na trećem mjestu odostraga. Edukacija obuhvaća 76% predškolaca, što zvuči dobro, ali graf prikazuje nulu zato što smo i tim obuhvatom ipak zadnji, iza spomenutih zemalja s kojima se ne želimo uspoređivati:
Mislim da je svaka daljnja analiza koja bi poduprla uvjerenje o lošem stanju našeg obrazovnog sustava suvišna! Okrenimo se od „dijagnostike“ krenimo prema „terapiji“.
JESTE LI ZNALI da unatoč svemu ipak možda kao najveći optimisti, možemo reći „čaša je napola puna“, ili vidimo „svjetlo na kraju tunela“? Tu nadu crpimo iz u jedne izjave koja je prošla nezapaženo, a bila je izrečena s najvišeg mjesta u obrazovnom sustavu, povodom nedavnog Dana Učitelja:
Da, to je to! To je izjava za koju ne želimo da ostane samo na deklarativnoj razini („lip service“), nego da uistinu u praksi pobijedi ovu davnu već spomenutu izjavu:
Naravno, optimistu se može desiti da „svjetlo na kraju tunela“ ne bude izlaz, nego svjetlo nadolazećeg vlaka! Pokušajmo prikazati, što bi trebalo učiniti da izbjegnemo vlak.
- Stvoriti društvenu klinu i konsenzus svih političkih opcija da je navod Ministrice Divjak točan: „Edukacija je najvažnija stvar na svijetu“ (pa tako i u Hrvatskoj)
- Krenimo prema „kultu znanja i vještina“, dakle promišljajmo obrazovni sustav koji će sve (ne samo učenike i studente) „formirati“ tako, da budu vrijedni, odgovorni, solidarni i sposobni
- Osigurajmo potrebne preduvjete za navedeno i prije svega vratimo dostojanstvo učiteljima na svim razinama: ako je edukacija najvažnija, onda su i oni najvažnija profesija i tako ih tretirajmo, u percepciji, izričaju i materijalno.
Zvuči kao „mission impossible“? Da, no ostvarit ćemo visoke ciljeve samo ako si postavimo visoka očekivanja („Pygmalion Effect“). Zašto je to izvedivo i kako, u 5W2H analizi u ovoj kolumni naredni ponedjeljak.
Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant
