Budućnost korporativnog managera (o sadašnjosti radnog mjesta)

Budućnost korporativnog managera (o sadašnjosti radnog mjesta)
Dražen Tomić

U zadnje vrijeme lagano pratim rasprave o tome što je "normalno" danas: koliko sati rada, koliko sati razmišljanja i inovativnosti, koliko za privatni život, a koliko treba (ili ne treba) i odspavati. Ovisno o tome u kojoj ste poziciji, svatko ima pravo na svoje različito mišljenje, a jedno izdvojeno je valjda i moje, za koje ne mogu potvrditi da se većina slaže s njim.

Priznajem da sam s izrazitim zanimanjem počeo iznova gledati filmove u kojima je manager zapravo stereotip uspješnog muškarca (kako pričam o prošlosti, ne dotičem se raznolikosti i jednakosti), u kasnijim godinama, prilično otežao od službenih ručkova i večera, vječno masne kose i kršnih brkova, koji s veseljem promatra narudženicu kao svoju beskonačnu kreditnu karticu na kojoj nikada ne mora vratiti učinjeni trošak. Nije da nam je upravo to bio cilj u životu (iako su nas strukture upućivale na to da je to nešto čemu možemo stremiti ako budemo marljivi, poslušni i budemo slušali one koji su tvrdili da su pametniji od nas), ali ... nije bilo govora o zdravom životu, uravnoteženoj prehrani, sportskim aktivnostima koje vas pune energijom i obitelji kao čvrstoj osnovi za svakodnevni poslovni uspjeh.

Znate što? Više ništa nije kao što je bilo prije. Sjedim nedavno u jednoj zračnoj luci negdje na divljem zapadu, gledam ljude oko sebe i zabavljam se s idejom koliko se svijet promijenio u samo dvadesetak godina.  Obilježja takvog svijeta doslovno se mogu opisati sa: svi, svugjde, uvijek, odmah.

Radno mjesto je tamo gdje ste vi

Danas radimo bilo gdje. Na radnom mjestu koje ionako nije fiksno, nego su nam uveli dijeljene stolove. Kad vam zatreba, sjednete se za stol koji je slobodan i radite. Pri tome ne zatrpavate stol slikama svojih bližnjih, Pokemon figuricama, kaktusima, poticajnim porukama i slično.

No, nije to jedini stol kojeg koristimo. Za početak, imamo radno mjesto doma. Većina ga ljudi ima, samo ga ne želi "priznati". Neki od nas imaju odvojenu radnu sobu, neki stol, neki rade u dnevnom boravku - čim ste se primli pametnog telefona, u principu ste počeli raditi.

Oni u većoj žurbi koriste stolove koje mogu pronaći po popularnim mjestima okupljanja. Jeste li primjetili koliko ljudi radi na laptopima u kafićima? Na žalost, isti i nemaju nekog sluha pa osim kriptično skrivene bežične mreže, nema onih koji su shvatili da ljudima treba struja, čist zrak ili tišina (redom: treba im za laptope, ljudi brinu o zdravlju, a ponekad rade i razgovaraju s drugima). Povećani broj ljudi je koji održavaju "virtualne" sastanke - možete ih primjetiti s slušalicama u ušima, koncentrirano slušajući razgovor u koji se ponekad uključuju. Lako je prepoznati takvu ekipu, jer stanje isključenosti obično traje oko 60 minuta.

Sve više ljudi zakupljuje svoje radno mjesto u popularnim inkubatorima i dijeljenim radnim prostorima. Ne nužno da bi tamo sjedili cijeli dan, nego da imaju svoj radni prostor kada im zatreba - znate ono kad imate sastanke u gradu a između njih se nalaze popularne "rupe" koje treba kvalitetno iskoristiti, bilo da želite nešto kratko odraditi ili napraviti koji pametan razgovor.

Na kraju krajeva, radno mjesto postaju razna čudna mjesta: loungeovi u zračnim lukama, vrijeme provedeno u zrakoplovu, hotelski barovi u kojima se više ne pije nego radi na računalima, vrijeme dok čekate da vam dijete odradi zubara, a koliko vidim, i auto u kojemu čekate zeleno svjetlo pa možete pročitati elektroničku poštu za tih tridesetak sekundi.

Radno mjesto je tamo gdje ste vi ali i gdje su drugi

Vjerujem da smo napokon riješli sve preduvjete za zajednički rad. Pri tome ne mislim na zajednički rad kad nas nekoliko sjedimo u nekom prostoru i lamentiramo o kvantnoj fizici nego o tome da zapravo nije bitno gdje je tko kad ga trebate - bilo za sastanak, komentar ili jednostavno vam treba neka informacija.

Moj tim, na primjer, sastoji se od dvadesetak ljudi od kojih nitko (nitko, ponavljam) ne živi u istoj državi. Dijele nas tisuće kilometara a ponekad i nekoliko vremenskih zona. Ponekad se neki od nas nađu na isto mjestu i to onda doživljavamo kao kad se nađete s prijateljima s kojima volite razgovarati o raznim stvarima, ali posao... ne čeka i odrađuje se tamo gdje ga možete odraditi (vidi dio "... tamo gdje ste vi"), uz značajnu pomoć tehnologije. Sastanci se odvijaju putem Skypea. Informacije se dijele kroz oblak, kroz zajedničke dokumente (Office 365, One Note, za one znatiželjne). Repozitoriji dokumenata su na istoj toj platformi. No, koristi se i sve što je pri ruci da se kvalitetno obavi posao, tako da ćete nas sresti kako veselo jurimo po Slacku ili Viberu. Više nije bitno, bitno je da se posao kvalitetno i brzo odradi jer jednostavno - nemate vremena za eksperimente i čekanje.

Zanimljivo, zahvaljujući toj tehnologiji čini mi se da surađujemo, ali i upoznajemo se daleko više nego što smo o svojim kolegama znali dok smo sjedili za "svojim" radnim mjestima. Evo, na primjer, čudo jedno što sam sve naučio o Poljskoj, Armeniji ili Azerbejdžanu družeći se s kolegama s posla.

Radno mjesto je tamo gdje trebaju vaše znanje i mogućnosti

Iako to zakoni i pravila ne poznaju, izgleda da je gotovo s jednom karijerom ili profesijom u životu. Danas već nitko od vas ne očekuje da radite samo ono za što se školovani, a još manje ono što znate. Ako ne znate, naučit ćete vrlo brzo, a za školu vas ionako sve manje pitaju - osim ako vam u državnoj upravi ne kreiraju radno mjesto koje traži određeni stupanj (što je već forma koja je izumrla u mnogim zemljama).

Danas su na cijeni multidisciplinarne osobe: ne nužno one koje mogu skakati na jednoj nozi i pri tome žonglirati sa tri loptice, već netko tko može, u svojoj domeni, odraditi niz sličnih ili povezanih zadataka koji su nužni za ostvaranje cilja. Ekipa danas od vas očekuje da ste manager, lider, specijalist, coach, motivator itd u jednoj osobi, no to vrijedi u raznim domenama (znate ono, front-end, back-end, UE, UX itd... ). Nije da to morate biti, ali znam da će vas više cijeniti (također i u prihodovnom smislu) te imate više mogućnosti za razvoj. Ne želite biti? Nažalost, takav pristup postaje direktan put u mirovinu, ako ne već i u red u zavodu za zapošljavanje.

Znam što ćete reći - a što je s blagajnicama, automehaničarima, administrativnim djelatnicima? Potpuno ste u krivu - danas blagajnica ne radi samo za blagajnom (zapravo ju premještaju po potrebi, kada blagajne nisu opeterećene), automehaničar može biti mobilan, te rješavati probleme van autokuće kada nema potrebe za radom u servisu, administrativna ekipa... Zapravo, pomalo nitko danas ne želi vidjeti nedovoljno iskorištene djelatnike - nedavno je osvanuo oglas kojim Veleposlanstvo Japana traži vozača koji uz put mora znati održavati web stranice. Pa neće nam valjda sjediti beskorisno dok se ne vozimo.

Svi rade sve što mogu i ... žao mi je, ali čini se da je to jedina budućnost. Specijalizacija danas postaje relativno širok pojam omogućen hiper dostupnim resursima u "just in time" modelu.

Radno mjesto više niti sindikalisti neće moći razumjeti i braniti

Čini mi se da ćemo morati izmisliti potpuno novi termin na "mjesto, vrijeme i doseg" onoga što činimo kada nekome kažemo da smo na - radnom mjestu. Jer, niti ste na mjestu, a niti radite u smislu radnog vremena. Čak ne možete ni objasniti što točno radite, jer radite sve što treba i pri time ne mislite da radite van svojih mogućnosti i kapaciteta.

Dežni kritičar, možda i sindikalist će reći - je li sve ovo humano i normalno? Ne znam, meni "humano" i "normalno" potpadaju u domenu neizrazite logike (fuzzy logic za one kojima se ne da istraživati po rječnicima), i svake godine mijenjaju svoje značenje i svoj doseg. A i svijet je poprilično čudnije mjesto nego što je bio prije samo, recimo, desetak godina.

Da nas sada vidi taj Preradović, srce bi mu lupalo od sreće koliko "samo mijena stalna jest". Ne da je stalna (što me nekako vodi u linearni napredak), nego je postala hipereksponencijalna. Kad se već sve toliko mijenja, možda nam valja promijeniti i tog Preradovića.

I na kraju, jasno, prihvatite ovo kao lagano ljetno štivo, lagano uronjeni u plavetnilo mora. Tko zna što će i gdje biti sutra - prihvatimo to kao mogućnost rasta i promjene, a ne neizvjesnosti.