Rad na daljinu postaje dio novog normalnog, ali nisu svi s time na dobitku

Pandemija koronavirusa dovela je do situacije u kojoj su zaposlenici morali raditi na daljinu, ako je to bilo moguće, što je za neke bio pravi dobitak, ali za druge nije. Upravo o tome piše The Atlantic.

Naime, ponudili su u tekstu o različitim utjecajima pandemije na produktivnost i poslovne rezultate dvije kompanije - jednu tehnološku iz Azije i jednu iz Sjedinjenih Američkih Država s 30.000 zaposlenih.

Dok je azijska imala lošije rezultate, američka je imala osjetno bolje. Kad se radi o (ne)ostvarenoj produktivnosti i poslovnim rezultatima u globalu kroz posljednjih više od godinu dana.

Konkretnije, iz azijske kompanije požalili su se da nije ostvaren zacrtani rast, produktivnost je doživjela pad, neometano radno vrijeme se smanjilo, kao i mogućnosti mentoriranja. Amerikanci su se pak pohvalili da je sve ispalo bolje no što su se mogli nadati.

Nažalost, točan odgovor o tome čiji model je bolji, tko je pogriješio i što treba ispraviti da bi se postigao uspjeh... ne postoji. Jer, netko je u ovom modelu pobjedni, netko je gubitnik. Ono što se zna jest da dugoročno rad na daljinu utječe negativno na one koji ne vole raditi udaljeni od tima, na ekstroverte, na one koji se ne snalaze s tehnologijom, kao i one koji tek počinju raditi pa im nema tko pokazati kako stvari uistinu funkcioniraju. Istovremeno, pobjednici su introverti, oni koji vole svoj mir i koji se bolje snalaze kad sami stvore okolinu oko sebe.

Dakle, kao logično rješenje nameće se hibridni model rada, kojim bi se zadovoljile obje strane i vjerojatno bi svi bili na dobitku. Ali, to je sve u teoriji, tako nešto također bi trebalo konkretnije istražiti. I to na više od dvije kompanije na dva kontinenta. Ili, još bolje, svaka bi organizacija slična istraživanja morala provesti sama pa učiniti ono što je za nju najbolje u poslovnom smislu.