Sretan vam Dan žena uz kolumnu Ivane Šešo - Smart mart

Sretan vam Dan žena uz kolumnu Ivane Šešo - Smart mart

Foto: Dubravka Strejček

Kada sam išla u šesti c razred O.Š.  Rudi Čajevec  dečki iz razreda na 8. mart nabavili su krede u boji, ranije došli u školu i na ploči napisali: Sretan 8. mart! Sami su skucali nešto dinara i na placu kupili bukete visibaba. Bukete su razdvojili i svaka cura dobila je po pet visibaba. Visibabe su dijelili svi dečki iz razreda uz čestitanje i poljubac u obraz. Na nama curama bilo je da se pobrinemo doći bez visibaba u ruci baš do onog čiji poljubac želimo :-).

Nemajući pojma o čemu se u stvari radi i što taj Međunarodni dan žena doista znači ja sam ga eto zbog geste svojih prijatelja iz razreda  i poljupca jednog xy-a zavoljela. Tada se taj dan još  slavio pa su i naše učiteljice hodale sa crvenima karanfilima hodnicima škole. Dvije godine kasnije karanfili su se pretvorili  u ruže, a mojim odlaskom u prvi razred srednje cvijeća je nestalo.

Nekako se sve vezano uz taj praznik postupno počelo mijenjati. Muškarci koji su godinu ranije kupovali cvijeće i čestitali Međunarodni dan žena posprdno su govorili o tom prazniku, a žene su ga počele nazivati  „feminističkom propagandom“ i tretirati kao najveće zlo koje je ikada snašlo ženski rod. Sve češće su počele govoriti da ne slave

Međunarodni dan žena već je za njih  važan Majčin dan...kao da ta dva dana uopće imaju ikakve veze i  sličnosti i kao da ne postoje žene koje trenutno nemaju iskustvo majčinstva i možda ga nikada neće niti imati, ali su unatoč tome nedvojbeno žene.

Jednom prilikom  prisustvovala sam bijesu jedne mlade djevojke prema feminizmu i Međunarodnom danu žena općenito. Po njoj, feminizam nije ništa dobro donio ženama. Zbog njega  sada (tj. danas) ona: „mora mijenjati sama svoju puknutu gumu na automobilu, brinuti se o krečenju stana, popravcima u kući, raditi i zarađivati“.

Sa čežnjom je pričala o vremenu Jane Austen (čija je kaže, velika obožavateljica) kada se žene tretiralo kao nježne, osjetljive biljke. Nikome nije padalo na pamet da od njih traži bilo kakve veće napore,  a one su, ukoliko bi procijenile da je nešto previše za njih lijepo padale u nesvijest, nakon čega bi muškarca uhvatilo grizodušje i više nikada se ne bi ponašao tako da uzruja svog „anđela“. Živjele su u dvorcima, šetale sa suncobranima po prirodi, vezle i bile rasterećeni bilo kakve brige.

Došlo mi je da pitam tu ženu da li smo čitale istu Jane Austen... kasnije se ispostavilo da je samo gledala filmove snimljene po njezinim romanima.

U vrijeme moje Jane Austen,  žene nisu išle u školu, nisu imale pravo glasa, morala su se udati za onoga koga im otac izabere, nisu znale gotovo ništa o svojoj spolnosti,  liječnici specijalizirani za ženske bolesti nisu postojali, umirale su samo tako pri porodu. O njihovom životu odlučivao je ili otac, ili brat, ili muž.

Ako bi bile žrtve obiteljskog nasilja, silovane u braku, zlostavljane, premlaćivane, pa pokušale izaći iz takvog odnosa, bile bi sramota i uteg za oca   ukoliko bi ih uopće prihvatio nazad pod svoje okrilje. Ako bi ipak uspjele pobjeći uz kakvu takvu  podršku obitelji i oca, zakon je bio na strani muža, djecu više ne bi vidjele, ekonomski bi bile potpuno obespravljene. Nema podjele bračne stečevine i slične „feminističke propagande“. Mužu pripada  sve.

„Nesretnice“ koje se nisu uspjele udati ovisile su o dobroti svoje braće ili očevih muških nasljednika. U Zakonu o nasljeđivanju nije bilo mogućnosti da žensko dijete nešto naslijedi.

U vrijeme te Jane Austen žene su bile služavke, obrađivale su zemlju, živjele u straćarama i vlazi,  gotovo uvijek trudne  i na rubu gladi.

Sa suncobranima po Prirodi  šetalo je nekoliko  izabranih iz bogatih obitelji, kao što i danas većina žena stoji za blagajnom Konzuma dok prirodom šeće nekoliko izabranih.

Jednostavno u doba moje Jane Austen nije se  isplatilo biti niti sponzoruša. Ako se rastaneš ne dobivaš ništa, ako premine ne nasljeđuješ ništa... I tako...u svijetu u kojem se u 21. stoljeću u nekim zemljama  još uvijek pobačaji rade kada majka sazna da nosi žensko dijete, gdje se žene „s pravom“ spaljuju i kamenuju  pod lažnom ili točnom optužbom da su bile nevjerne,  gdje postoji obrezivanje žena tzv. FGM (Female Genital Mutilation), gdje prava  na reproduktivno zdravlje negdje ima a negdje i nema...nekako mi je drago da sam  obrazovana,  da radim i zarađujem, da imam svojeg ginekologa  i da ću izaći na izbore jer imam pravo glasa.

Pa valjda onda mogu sama riješiti i to krečenje stana i zamjenu gume na automobilu.

 

 

* O autorici: Ivana Šešo,  mr. socijalna pedagoginja. Osposobljena je za savjetovanje po principu Realitetne terapije.  Bavi se pojedinačnim i grupnim psihosocijalnim tretmanom. Autorica je knjige(sa Pršić Emina)  "Nedostaje? Ne. Dostaje!"

Još iz kategorije

Što kupiti, Android TV ili Smart TV?

Što kupiti, Android TV ili Smart TV?

14.10.2019. komentiraj

Televizori su i dalje itekako bitan faktor svakog kućanstva, što ne čudi s obzirom na napredak koji bilježe po pitanju slike, zvuka, ali i mogućnosti, ponajprije softverskih. Zato je kod kupnje logično zapitati se treba li kupiti Smart TV ili Android TV. Na prvu zvuči kao da je riječ o jednoj te istoj stvari, ali nije.

Trebamo li više plaćati antivirusnu zaštitu?

Trebamo li više plaćati antivirusnu zaštitu?

12.10.2019. komentiraj

Microsoft je vrlo vjerojatno uspio pobijediti konkurenciju na tržištu antivirusnih alata za njegov Windows 10 operativni sustav i korisnici se mogu opustiti te prestati plaćati za antivirusnu zaštitu.

USB-C bi trebala biti utičnica budućnosti

USB-C bi trebala biti utičnica budućnosti

11.10.2019. komentiraj

Kad se pojavio 2014., USB-C trebao je biti rješenje svih problema, univerzalni način za povezivanje uređaja, ali i način na koji se oni napajaju. Nažalost, pet godina kasnije, prilagodba kaska i to je šteta jer USB-C bi trebao biti sve to.