Opet čitam uvode se izmjene u izmjene zakona o radu, opet vraćanje na stare prijedloge. Jedan dan čitaš u novinama odustaje se od prijedloga da radni tjedan traje najduže 56 sati, evo sad opet kažu da će moći trajati 56 radnih sati i 60 ako se odluči kolektivnim ugovorima. I stalno u krug. Za percepciju širih masa ljudi to zapravo znači poigravanje informacijama, poigravanje medijima, poigravanje masom. Tko više ima snage i vremena baviti se listanjem svih dnevnih tiskovina, svih portala, svih televizijskih kanala, a u cilju da bude informiran „up to date“. Ovdje se radi samo o jednoj temi, radnom zakonodavstvu. A gdje su još sve druge teme i zbivanja u zemlji. Uglavnom, moraš bit lumen da to sve možeš pratiti danas.
Moram priznati kad sam pročitala u jednoj dnevnoj tiskovini sažetke prijedloga i usporedila ih sa strateškim planom Ministarstva rada, a sukladno s usklađenjem s EU normama, složila sam se po svim stavkama. Rad se mora fleksibilizirat, zapošljavanje mora biti jednostavnije, otkazivanje mora biti omogućeno pojednostavljeno. Pa u SAD-u dobiješ otkaz ako se taj dan zamjeriš šefu! I bam, dobiješ otkaz! Neće to nikada kod nas tako biti, ipak smo mi socijalno usmjereni narod, kulturološki i povijesno podložni socijalnom efektu na svim poljima, pa tako i na polju zapošljavanja i rada.
Ali neka fleksibilizacija, neko usklađenje s kapitalističkim sistemima mora postojati. Pa u kapitalizmu smo! I u Europi smo! Nema tu emocija, nema tu empatije, nema tu razumijevanja za osobne probleme radnika, za njegove patnje, kašnjenje na posao, odlazak posla ranije, itd., itd.. Ali, naravno da su najbolje uređeni sistemi oni koji uključuju sustav kapitalizma uz razvijene socijalne komponente. I tu je sigurno najbolji ključ uspjeha. Samo je potrebno da se taj ključ pronađe u trenutnim okolnostima, u trenutnoj okolini, a u skladu sa strateškim politikama, što je zahtjevan proces.
Ako je strateška politika tržišta rada u Hrvatskoj, a usklađena je s EU direktivama, da se fleksibilizira otpuštanje radnika, onda je logična barem jedna mjera koja će to omogućiti. Pojednostavit će se otkazivanje za vrijeme trajanja probnog rada. Pojednostavit će se proces zbrinjavanja viška radnika. Pa nije to tako velika fleksibilizacija s obzirom na stanje gospodarstva. Možda zvuči kruto i okrutno. Ali to su mjere koje se predlažu, a koje su u skladu sa strateškim ciljevima, barem onim koje je u siječnju ove godine donijelo Ministarstvo rada. Sindikati i poslodavci govore dva različita jezika.
I to je normalno. Svako zastupa svoje interese. Ili interese radnika ili interese poslodavaca. Ono što je problem kod nas, je da se ista stvar tumači na dva ili tri različita načina. To je problem. I s druge strane teško se procjenjuju scenariji utjecaja mjere za neko duže razdoblje. Pa onda imamo situaciju da se mjera uvede, pa se ukine za par mjeseci. Pa je se nešto malo prepravi, pa je se obustavi. I nije to nikakva novost, nisam ja sad tu iznijela neku veliku teoriju.
Možda malo veća teorija je zasigurno ono o čemu se priča na svim razinama ljudi koji imalo kuže stvari, a takvih je puno. Hrvatska mora postaviti nacionalnu stratešku politiku. Radno zakonodavstvo je samo mali dio te politike, a jako važno jer uključuje sve nas na nekim razinama. Ili na razini poslodavca ili na razini radnika, ili na razini poduzetnika, ili na razini nezaposlenog mladog čovjeka na burzi, ili dugotrajno nezaposlenog koji ima 55 godina, ne može u mirovinu, a tko će ga zaposliti s ovom stopom nezaposlenosti danas na tržištu rada. Sve su to složene priče.
I dalje sam stajališta da sadašnji ministar radi dobro. Da nastavi strategijom kojom je započeo, bilo i bolje. Edukacije i savjetovanje u Ministarstvu su bila dobra ideja. Jedino što po mom mišljenju cijeli državni aparat nije usklađen i ne kreće se u istom smjeru. Jer ako ministarstvo financija postrožuje režim u kojem mali i srednji poduzetnici grcaju od silnih poreznih nameta, a ministarstvo rada potiče mjere samozapošljavanja, onda je to kontradiktorno i nema smisla.
Osobno poznajem osobu koja već godinama na državnim razinama priča da se mjere za velike i male poduzetnike moraju razlikovati, ali kao da ga nitko ne čuje, ili ga ne želi čuti. Zar ne bi bilo logično da ako postoje mjere za poticanje samozapošljavanja koje definitivno mogu riješiti jedan dio broja nezaposlenih, da se onda dvije do tri godine te male poduzetnike pusti na miru, da rade, da im se olakša poslovanje, da ih se u tom periodu besplatno uči, podučava, obrazuje kako osnovati, pokrenuti, voditi tvrtku. Lako onima kojima su i roditelji vlasnici tvrtki pa se to znanje prebacuje s generacije na generaciju. Ali u većini slučajeva u Hrvatskoj to nije tako.
Nego naše mikro poduzetničke priče najčešće započinju s otkazima, s dugotrajnom nezaposlenošću, sa željom za nečim svojim nakon dolaska djeteta, s nezadovoljstvom na trenutnom radnom mjestu jer je pritisak prevelik. To su najčešće priče malih poduzetnika koji se odlučuju krenuti u samostalni biznis. I onda je to najčešće priča jednog ili dva zaposlena u narednom periodu od barem 5 godina. Stalno slušamo ove priče zgrnutih bogatstava preko noći koje najčešće završavaju u novinama pa time postaju javne i priča se o njima. Ovi mali poduzetnici ne završavaju u novinama, ili ako i završavaju onda su to pozitivne poduzetničke priče.
I oni vrijedno rade, trude se, uče se, muče se, razbacani su na sto strana, od komplicirane administracije, čišćenja uredskog prostora, jurnjave po gradu po poreznoj, po mirovinskom, po zdravstvenom, građenja prodajne strategije, dogovaranja s kupcima, pisanjem poslovnih planova, izradom web stranice, marketingom, financijama. Nemaju svi početni kapital da bi to sve platili konzultantima i stručnjacima, pa se sami upuštaju u sve to, odvažno i hrabro, ali najčešće s minimalnim rezultatima.
Jedan tehnološki park ima to jako dobro riješeno. Imaju zgradu u kojoj imaju male urede koje rentaju svojim korisnicima uz minimalnu najamninu. U sklopu centra imaju i pravnu pomoć za korisnike, organiziraju razne edukacije za poduzetnike, pružaju im besplatno svaku vrstu konzaltinga, od financijskog do pravnog.
Da ih je barem takvih više. Okrupnjavanje više tvrtki na jednom mjestu, uz zajedničke troškove, uz tu socijalnu notu u kojoj svi na kraju profitiraju i taj tehnološki park jer je financiran iz javnih sredstava i sredstava EU, i ti mali poduzetnici koji imaju razne beneficije i usluge koje ne moraju plaćati, a i država koja onda od svih njih ubire poreze, doprinose, otvaraju se nova radna mjesta.
Tako bi se dalo i organizirati sustav s najviše razine. Princip je zapravo jednostavan. Resursi za tako što već postoje. Postoje slobodni gradski i javni prostori. Postoje institucije koje se bave raznim vidovima edukacija i konzultacija za poduzetnike. Postoje mali poduzetnici željni prilika, znanja i pomoći. Postoje oni koji bi to i postali da imaju neku potporu s viših razina. Ovako im se njihov san samostalnog obrta ili firmice čini nemoguć, nestvaran, preambiciozan. A zapravo imamo sve resurse na raspolaganju i na državnim čelnicima je da ih objedine i stave u funkciju poduzetništva.
Postoje udruge koje se bave edukacijama raznih tipova, od prodaje i marketinga do financija i računovodstva, preko strateškog menadžmenta, izrade poslovnih planova. Postoje javne institucije koje isto to rade. Novac dobivaju po natječajima na javnim i gradskim natječajima različitih namjena. Zbog nedostatka većeg iznosa financiranja takvih projekata, najčešće je izmaknut dio marketinga koji bi masovno informirao pojedince o takvim edukacijama pa to ostaje rezervirano ili za one koji imaju jako dobre kontakte ili za one koji puno vremena provode na internetu surfajući po razno raznim stranicama.
Postoje strane fondacije koje financiraju razne edukativne programe. Postoje vjerske zajednice koje financiraju razne edukacije. Postoje državne napuštene zgrade koje bi mogle i te kako poslužiti ovoj svrsi, u kojima bi novi poduzetnici imali uredski prostor uz minimalnu najamninu. Postoje sredstva iz europskih fondova koja financiraju razne privatne projekte, a koji imaju socijalni utjecaj i utjecaj na razvoj gospodarstva.
Možda je ideja za nekoga neopstojna, možda je čudna, možda je svemirska, ali poduzetnici i ljudi u mojoj poslovnoj okolini pričaju o tome i slažu se da je moguće. Samo je pitanje interesa koji bi mogli uspostaviti jedan takav aparat za poduzetnike početnike. I onda nakon dvije ili tri godine imamo tvrtke koje su stabilne, čiji vlasnici su educirani, koji rade uspješno, državna blagajna se puni, oni prehranjuju svoje obitelji, imaju svoje tvrtke, stvara se pozitivno ozračje poduzetništva u Hrvatskoj. Jedino što treba je odlučit krenut u pokretanje takvog centra, takvog koncepta poticanja rada, poduzetništva i razvoja gospodarstva. Sve ostalo je već i ovako i onako ovdje, već postoji.
I eto onda poduzetnika koji kroz 5 godina zapošljava 20 tak radnika, redovno isplaćuje plaće, plaća uredno doprinose, ima zadovoljen radnike koji rade i tih 56 sati tjedno, ali znaju za što rade i da će tako moći sebi i svojoj djeci priuštiti više u životu. I takvih...stotine.
Bajka ili stvarnost? Granica je vrlo, vrlo tanka. Samo je potrebno to inicirat i organizirat. I da, jednostavno je. Samo treba radit! Ne pričat, nego radit!
* O autorici: Mirta Škaljac, dipl.oec., HR konzultant i trener, www.about.me/mskaljac,www.linkedin.com/in/mirtaskaljac, www.mirtaskaljac.wordpress.com.
