Digitalna Agenda je već par godina "buzzword" u Briselu. Ambiciozni projekt potpredsjednice Europske komisije Neelie Kroes, postavila je visoke ciljeve u 7 područja, definirajući 100-njak konkretnih akcija za razdoblje 2010-15.
Nakon tri godine, napravljena je revizija napravljenog i određeni su prioriteti do kraja razdoblja: stvoriti novo i stabilno regulatorno okruženje za širokopojasni pristup, nova infrastruktura javnih digitalnih usluga, velika koalicija za digitalne vještine i poslove, europska strategija cyber sigurnosti, reforma Europskog sustava autorskih prava, nova strategija razvoja europske elektroničke industrije i ubrzati primjenu usluga temeljenih na "oblaku".
Zvuči sjajno zar ne ? No u praksi zapravo problem do problema uz veliko pitanje da li će uopće biti moguće donijeti i provesti sve potrebne mjere do kraja mandata ove Komisije (ljeto 2014).
Najviše nade se polaže u tri područja: širokopojasni pristup, cyber sigurnost i "oblak". U širokopojasnom pristupu izgleda da niti jedna inicijativa ne može donijeti veći rezultat jer ovisi o ulaganjima na razini država članica, a kriza ne dopušta očekivanu razinu ulaganja. Ipak, Komisija se nada da će s novim prijedlogom uredbe o olakšanoj zajedničkoj izgradnji i korištenju širokopojasne infrastrukture doći do pozitivnih pomaka. U infrastrukturi javnih digitalnih usluga situacija je nešto bolja jer postoji oko 1 milijarda EUR za implementaciju mjera poput e-osobne, e-potpisa, e-pravosuđa, digitalnih liječničkih kartona i sl.
Predviđa se da bi u ionako napetim proračunima za usluge javnog zdravstva papirologija i bolja kontrola dovela do značajnih usluga te bolje povezanosti između postojećih sustava država članica za prekograničnu razmjenu podataka. Opće poznata je činjenica da do 2015. u Europi nedostaje milijun ICT stručnjaka pa se inicijativa velike koalicije planira "preseliti" i na lokalnu razinu, kombinacijom aktivnosti "e-Skills" događanja i digitalnih šampiona. Sigurnost i sloboda u online svijetu idu ruku pod ruku.
Stoga EU vjeruje da će svojim prijedlozima o cyber sigurnosti stvoriti najsigurniji online prostor, kreirajući prostor pri tome i industriji za rast u tom području. Najkontroverznije područje je zaštite autorskih prava. Komisija pokušava prilagoditi sustav osmišljen 60-tih godina prošlog stoljeća modernom digitalnom dobu i rastućim uslugama poput "oblaka".
Već spominjani "oblak" bi trebao po Komisijinim planovima dati poticaj posebice u javnoj nabavi s jedne strane uštede za vlade koje moraju svakodnevno gledati kako stegnuti pojas a s druge strane omogućiti rast industrije i usluga temeljene na najmodernijim rješenjima. Pod novom strategijom europske elektroničke industrije, Komisija se kladi" na mikro i nano tehnologije. Sve to će se u javnoj raspravi staviti na vidjelo na Digitalnoj skupštini polovicom lipnja u Irskoj.
Sada se postavlja pitanje gdje je tu sad Hrvatska, s obzirom na pristupanje EU, s obzirom na krizu i trenutno stanje ICT industrije. Na nekim od ovih inicijativa, vlada već radi, postoji strategija i plan provedbe strategije širokopojasnog pristupa, objedinjuje se državna infrastruktura.
Također se vide pomaci i u e-zdravstvu a i "e-Skills" je postala već tradicionalna manifestacija. Međutim, to sve nije dovoljno a neke od EU inicijativa su jednostavno za naš trenutak u kojem se nalazimo - jednostavno "space shuttle", jer se moramo pobrinuti za neke osnovnije stvari. No činjenica je da bi odgovorna državna tijela mogla dati jasan smjer ne samo na papiru ili putem donošenja propisa već i drugim konkretnijim mjerama signal da je ICT važan i da je prihvaćen kao strateški smjer.
Napori u e-zdravstvu ne bi smjeli biti jedini niti ograničeni na kontrolu troškova (koja je nesumnjivo jako važna), već i na poboljšanje opće razine usluge sustava. Jednako se može primijeniti i na cjelokupnu državnu upravu. Dugo očekivano umrežavanje bi trebalo dovesti do toga da građani ne moraju gubiti vrijeme na prikupljanje papira, već da službenici provjere status građana pritiskom gumba.
O primjeni ICT-a u obrazovanju da i ne govorimo, ne samo radi manjka ICT stručnjaka, već i kao "uvjet bez kojeg se više ne može", jer su nam djeca osposobljenija u korištenju ICT tehnologije nego učitelji.
Kako dalje? Svi znaju probleme, treba ih početi jedno po jedno i rješavati. Vlada ne može riješiti sve, ali može dati jasan signal s jedne strane, početi ozbiljnije dovoditi u red javne usluge (ostvarujući time na srednji i dulji rok uštede) te osloboditi ICT sektor nepotrebnih opterećenja. Prvi korak bi mogao biti objedinjavanjem svih državnih tijela koja se bave ICT-om na jedno mjesto, kao vladin ured. To bi bio veliki signal.
