INOVACIJA … u „realnom“ sektoru

INOVACIJA …  u „realnom“ sektoru

Foto: Dražen Tomić

Valjda smo već 10 puta spomenuli kako javni sektor u inovaciji zaostaje za realnim. „Politički korektno“ to formuliramo: „javni sektor ima velik potencijal napredovanja u inovaciji“. To se (barem u teoriji) objašnjava jednim od temeljnih postulata inovacijskih motiva: u realnom sektoru postoji tzv. „market pull“ ili darvinistički pristup održanju tvrtki na tržištu: one koje ne idu prema novim izazovima (u tehnološkom ili organizacijskom smislu) njih „pojede“ konkurencija.

U javnom sektoru, pa niti kod prirodnih monopola kao što su voda, električna energija, prometna infrastruktura, toga nema. Kao primjer uzmimo državnu upravu., Hoće li neko njezino tijelo propasti, ako ne inovira? Neće! Na izborima može zbog neefikasnosti uzrokovane „statusom quo“ propasti aktualna politička pozicija, no malo je vjerojatno da će sljedeća opcija na vlasti zaključiti: „Ovi su propali zbog nedostatka inovacije, idemo (radikalno) mijenjati ono što ne valja!“.

Zbog te smo goleme razlike u pokretačkoj snazi motivacije između javnog i realnoga sektora skloni smo zaključiti da je inovacijski potencijal našeg realnog sektora velik. Pogrešno! On je u prosjeku veći od onoga u javnome sektoru, no daleko od toga da bi bio visok, nije čak niti prosječan. I ovdje se pojavljuje mentalitet zadržavanja statusa quo., Pogotovo ako firmi ide dobro, što će joj inovacija? To je čuveni Kodak-sindrom na koji treba stalno podsjećati: bili su svjetski „gazde“ klasične fotografije i makar su sami izmislili digitalnu, uprava nije željela mijenjati „dobitnu kombinaciju“. Zanemarivanje vlastite inovacije ih je stajalo bankrota u 2012. godini!

Naravno da se u nas ne može naći takvih grandioznih primjera propasti zbog zanemarivanja inovacije, no dobru pouku se može izvući iz paralele naše i danske brodogradnje.  Naša je kukala nad nemogućnosti konkuriranju istočnjacima i uglavnom propala nakon presušivanja državnih potpora. Danska brodogradnja (ali i državna strategija) je bila agilna što je također jedna od komponenti inovacije!) i preorijentirala se uglavnom na vjetroelektrane. Danas su nekadašnja danska brodogradilišta vodeća na tržištu proizvodnje vjetroelektrana, a država Danska najveći off-shore (morski) proizvođač električne energije iz vjetra!

A gdje je Hrvatska u inovacijama u realnom sektoru. Izaberite bilo koji indeks o inovativnosti zemlje ili posredno, neki od podindeksa u analizi kompetitivnosti., Hrvatska je među zadnjim zemljama iz svoje „klase“. Pri tome valja imati na umu da sve te analize uglavnom obrađuju konkretne inovacijske „outpute“ (npr. udio novih proizvoda u prihodu zadnje tri godine), dakle odnose se baš na realni sektor., Ranije smo vidjeli da  tu u ukupnim indeksima i naš realni sektor ne stoji bajno.

JESTE LI ZNALI?

… da je jedan od glavnih uvjeta za uspješnu inovaciju (pogotovo u realnom sektoru) dobra upravljačka praksa?  Tek se na nju može nadograđivati kvalitetno upravljanje inovacijom. To upravljanje nije eksplicite vrednovano u analizama inovacije i konkurentnosti, ali upravljačka praksa jest. Tako u ranije spomenutoj analizi IMD instituta (Švicarska, vidi OVDJE za 2017. godinu u glavi „3 Poslovna učinkovitost“ i njezinom poglavlju „3.4. Upravljačka praksa“ je Hrvatska od 63 ispitane zemlje najgora na svijetu!

Ovo ističemo u ovoj kolumni zato što je upravo „agilnost“ u istraživanju IMD instituta spada u poglavlje  „3.4. Upravljačke prakse“, unutar faktora „Poslovna efikasnost“:

Pažljivi čitatelj ovih kolumna će se sjetiti da smo ovu tablicu već jednom prikazali, pa se može ljutiti zbog ponavljanja! Autor ovih redaka prihvaća tu ljutnju s objašnjenjem da se ovo „gradivo“ ipak mora utvrditi, jer očito ne dolazi do ušiju naših političara - „dežurnih optimista“.

Isto vrijedi za još jedan porazni podatak iz Gallupove analize (vidi OVDJE) za 2014: angažman zaposlenika u RH je drugi najniži na svijetu, gora je jedino Sirija.

Može li se s takvim rezultatima pričati o inovativnosti naših tvrtki u realnom sektoru? Prosudite sami!

 

Kako se manifestira nedostatak agilnosti, zadržavanje statusa quo i druge osobitosti niske inovacijske kulture u našim tvrtkama realnog sektora. Uobičajene su blokade i barijere koje ne mogu prevladati niti vlastiti zaposlenici niti inovativne ideje izvana. Autor ovih redaka je nedavno najavio dati prijedlog inovativne ideje komercijalnoj televiziji RTL, jednom od urednika s kojim je komunicirao po drugim pitanjima. Prijedlog je uistinu bio samo najava, dakle samo upit u stilu „Mogu li Vam dati prijedlog za jednu posve novu emisiju?“.

Čak i javni sektor iz pristojnosti pita barem „O čemu se radi?“. Ili „odloptava“ ovako: „Pošaljite to našoj službi za podnose s građanima!“. Ili jednostavno šuti. Može li biti goreg odgovora od šutnje? Može:

„Hvala na prijedlogu, ali nas informativni program jasno je definiran i mislim da nisu u planu ovakvi novi formati.“

Pazite, inovativni prijedlog uopće nije opisan, urednik uopće ne zna o čemu se radi, nikakvi „novi format“ još nije predložen! Ovakvog frontalnog odbijanja inovativnog prijedloga bez da se o njemu čuje i jedna riječ, s argumentacijom da je „program jasno definiran“ može ući u antologiju „inovation killer statements“ – ubojica inovacije: „Mi imamo jasno definiran program i nikakve novosti nisu dobrodošle!“. Ako to usporedimo s reakcijom gradonačelnika grada Zagreba na prijedlog „Zagreb – inovativni grad“, možda nam u pogledu inovacije javni sektor i nije tako loš. Ima još primjera  gdje tvrtke uopće ne zanima „otvorena inovacija“ – prijedlozi izvana, gdje se prijedlog za nečim novim očito smatra remećenjem uhodanog reda stvari ili čak kritikom sadašnjeg načina poslovanja.

Niz prethodnoga vidimo kako je jedna od čestih grešaka u svezi s inovacijom vjerovanje da organizacije (država, tvrtka, ustanova, sustav) zapravo dobro rade. „Drugi su lošiji!“, „Vodeći smo na tržištu!“, „U sredini smo ljestvice!“, „Pokazatelji u zadnjem kvartalu su dosta dobri!“, „Hrvatska je prelijepa zemlja!“, „Naši ljudi su vrlo inventivni!“ itd itd. To svi volimo čuti, no ne samo da to nije točno, već je i destruktivno: ne trudimo se napredovati. A drugi nas prestižu. Pri tome jednostavno ne želimo vidjeti činjenice – gdje smo u odnosu na druge zemlje i kakvi su u tome trendovi. Poučan primjer iz ocjenjivanja pravosuđa ćemo u ovoj kolumni prikazati naredni ponedjeljak.

 

Dr.sc. Miroslav Mađarić
Nezavisni inovacijski konzultant

Još iz kategorije

Birokracija na Facebooku? O, da, uvijek kada je Hrvatska u pitanju

Birokracija na Facebooku? O, da, uvijek kada je Hrvatska u pitanju

14.11.2017. komentiraj

Vjerojatno ste u životu čuli barem jedan vic koji objašnjava koliko je određenih ljudi potrebno da bi promijenilo jednu sijalicu. Takve se doskočice obično naslanjaju na kakve stereotipe i, realno, nisu baš pretjerano pristojne (a i rijetko su smiješne). Od nedavno tu seriju viceva možemo dopuniti novom verzijom: „Koliko je HRT-ovaca potrebno za jednu objavu na Facebooku?“

Car je gol!

Car je gol!

14.11.2017. komentiraj

Je li ili nije IP adresa osobni podatak, koliko je to uopće važno i kako to utječe na društvo? Raspravljali su stručnjaci za informacijske tehnologije, sigurnost, online marketing, pravnici, … Rezultati rasprave su blago rečeno uznemirujući.

INOVACIJA …  koju se ne može odbiti

INOVACIJA … koju se ne može odbiti

13.11.2017. komentiraj

U prethodnoj sam kolumni najavio prikaz jedne inovativne ideje za koju ne postoji niti jedan objektivni razlog zbog kojega se ne bi realizirala. Radi se o ideji za postavljanje spomenika zaslužnim Zagrepčanima, koja je došla u okviru pilota www.zg-inovacija.eu. Detalje prijedloga o spomenicima u gradu Zagrebu i raspravu vidi OVDJE. Predložena su tri nova spomenika, u povodu smrti uistinu zaslužnih građana: Relje Bašića, Zvonka Špišića i Vlade Štefančića.