Zašto nas trebaju?

Svaki čovjek ima određeni skup znanja i vještina uz pomoć kojih zarađuje za svoj život. Ovisno o stupnju potražnje za tim znanjima i vještinama i njihovoj raspoloživosti, čovjek je više ili manje potreban, odnosno više ili manje tražen i bolje ili lošije plaćen za posao kojeg obavlja. Međutim, imam dojam da se malo mladih ljudi postavlja prema svojim znanjima i vještinama tako da ih gleda kao nešto što je podložno zakonima ponude i potražnje. Kroz razgovor sa studentima na završnim godinama fakulteta redovito na pitanje “što biste voljeli raditi kad završite fakultet?“ dobivam odgovor “pa dobiti posao u nekoj firmi“.

“Dobro, a kakav posao, što želite raditi?“ I tu obično nastane muk, nejasno prepričavanje sadržaja predmeta koje su slušali na fakultetu ili izražavanje općenitih želja sukladno tituli koja će im pisati na diplomi. Jasno mi je da nakon završenog fakulteta čovjek nije odmah iskoristiv i da treba proći određeno vrijeme tijekom kojeg će on steći i razviti potrebna znanja i vještine, međutim iznenađuje me koliko često ti mladi ljudi nemaju uopće ideju što mogu raditi sa svojom diplomom, koji je za njih potencijalni izbor zanimanja, gdje se njihova znanja traže.

Kao da na neki način očekuju da će samo zbog činjenice da su završili određeni fakultet biti poželjan kadar, unatoč svim objavama o tome kako uslijed krize imamo rekordnu nezaposlenost među mladima, kako imamo već pet naraštaja “izgubljenih generacija“ koje nisu mogle naći prvi posao. Pitam se je li možda u pitanju naslijeđe starijih, od kojih često dobivam molbe u stilu “ajde molim te razgovaraj s ovom djevojkom, evo upravo je diplomirala, nije još nigdje radila, ali ako je možeš negdje preporučiti pa neka radi bilo što, neka se uči“.

Kao da je radno mjesto samo po sebi stvoreno i samo po sebi održivo. Nekako u tim molbama ne vidim, bar ne na prvu, razumijevanje da poslodavac može zaposliti samo onog tko mu može ponuditi korisna znanja i vještine, a ne samo zagrijan stolac.

Iako se često radno mjesto ne doživljava kao nešto gdje morate svakodnevno prodavati svoja znanja i vještine, oni koji tako misle zapravo žive u zabludi. Ako niste u stanju prodati se svom timu, suradnicima, nadređenima i podređenima, vrlo brzo ostat ćete bez svog radnog mjesta jer nećete biti doživljeni kao netko tko je potreban.

Zamijenit će vas poželjnijim zaposlenicima - onima s više inicijative, onima koji brže uče, koji su angažiraniji, koji su u stanju kvalitetnije odraditi svoj posao, potruditi se oko prodaje (jer prodaja je ipak najvažnija) ili pak onima koji su za istu kvalitetu i količinu odrađenog posla jeftiniji. Mladi ljudi koji su toliko truda uložili u svoje školovanje, osim što trebaju točno znati što mogu ponuditi svojim poslodavcima, trebaju postati i ostati poželjni stručnjaci.

Koliko god to možda grubo zvuči, za svakog čovjeka, znanje, proizvod ili uslugu koju plaćamo, moramo znati da je omjer uloženog i dobivenog objektivno opravdan. Nemoguće je danas očekivati da će se potraga za zastarjelim znanjima i vještinama nekim čudom ponovo stvoriti. Svijet ide naprijed, mijenja se, traže se nove vještine, brža prilagodba, konkretna znanja i rješenja.

Moram priznati da sam bila ponosna u trenutku kad smo potpisali ugovor za pružanje konzultantskih usluga sveučilištu Stanford. Jedna mala firma s druge strane svijeta, pruža konzultantske usluge jednom od vodećih svjetskih sveučilišta. Naravno da smo se i sami pitali - zašto baš mi? Zar nemaju oni već dovoljno vlastitog znanja za to? Zar ne mogu naći konzultante na svojoj lokaciji? U čemu je “kvaka“? Kvaka je u ljudima koji znaju odraditi određeni posao, i u ljudima koji znaju da oni to mogu.

Ja znam da netko zna nešto što mi treba, zna to bolje od mene i dokazao je da može to dobro, brzo i kvalitetno odraditi. Uzmimo za primjer trenutnu situaciju u mojoj firmi - pokrećemo veliki razvojni projekt koji svojom kompleksnošću zahtijeva angažman stručnjaka različitih profila. Odlučili smo angažirati nekoliko mladih programera i nekoliko programera s iskustvom koji će zajedno činiti tim, te nekoliko stručnjaka u domeni kojom se projekt bavi. Već danima razgovaramo o tome kako pronaći prave ljude, koliko ćemo vremena utrošiti na testiranje i odabir, kako možemo biti sigurni da smo odabrali “dobru ekipu“.

Jednog domenskog stručnjaka već smo našli - na drugom kraju svijeta, ali znamo da je odličan, radili smo već s njim i možemo se pouzdati u njegovu uslugu. Budući da sami nemamo dovoljno iskustva u razvoju softvera niti odabiru programera, za pomoć se obraćamo kolegi koji je već izgradio svoj tim i nudimo suradnju na projektu. Znamo da će “baš on“ odabrati dobre kandidate na temelju naših zahtjeva puno brže i preciznije nego što mi to sami možemo i zajedno s nama izgraditi tim s potrebnim znanjima i vještinama.

Zašto smo se odlučili na takav pristup? Zato što nam takav pristup štedi vrijeme. Vrijeme je jedini resurs u kojeg se uvijek isplati uložiti novac. Ako vašim znanjima i vještinama možete nekome uštedjeti vrijeme (i novac), prodani ste.

Današnji svijet od svih nas traži prilagodbu, učenje, uočavanje novih potreba, dokazivanje da smo “up to date“. Ako ostanemo zarobljeni u svom vremenu, sa svojim znanjima i vještinama koje su odgovarale nekim prijašnjim potrebama, danas će nam pobjeći, a sutra nas više neće trebati.

O autorici: Biljana Cerin, CISSP, CISA, CISM, CGEIT, PMP, Director, Risk Services @ Ostendo Consulting - http://www.linkedin.com/in/biljanacerin