Zamjena rizične opreme može stajati 40 milijardi eura

Trošak zamjene opreme takozvanih visokorizičnih dobavljača iz europskih telekomunikacijskih mreža iznosit će između 30 i 40 milijardi eura, procjenjuje GSMA Intelligence. U istraživanju je trošak zamjene opreme u mobilnim mrežama procijenjen na 16 do 22 milijarde eura, odnosno oko 30 do 42 eura po mobilnoj vezi.

Procjena proizlazi iz velike zastupljenosti opreme visokorizičnih dobavljača i cijene zamjene elemenata poput baznih stanica. Troškovi u fiksnim mrežama mogli bi dosegnuti pet milijardi eura i obuhvaćaju optičke terminale, pristupnike i opremu za fiksni bežični pristup. Transportne mreže, koje uključuju optičke preklopnike, multipleksere i pojačala, mogle bi stajati između devet i 12 milijardi eura. Iznosi obuhvaćaju samo izravnu zamjenu opreme te ne uključuju otpise postojeće imovine, troškove prekida rada, ograničenja kapaciteta ni širi učinak na buduće investicijske planove.

GSMA Intelligence upozorava da bi isključivanje visokorizičnih dobavljača moglo smanjiti konkurentski pritisak te dovesti do rasta cijena opreme za mobilne mreže od 24 posto, fiksne mrežne opreme od 19 posto i opreme za transportne mreže od deset posto. Više cijene povećale bi troškove operatorskih ulaganja za 8,5 milijardi eura između 2027. i 2030. godine, dok trenutačni proračuni za mobilne mreže iznose gotovo 42 milijarde eura.

Europska komisija u siječnju je predstavila prijedlog kojim bi uklanjanje rizika povezanih s visokorizičnim dobavljačima iz europskih mobilnih telekomunikacijskih mreža postalo obvezno, u sklopu izmjena Akta o kibernetičkoj sigurnosti. Procijenila je da bi postupno uklanjanje opreme tijekom pet godina operatorima moglo stvarati godišnje troškove od 3,4 do 4,3 milijarde eura, dok bi ulaganja u pouzdane dobavljače mogla porasti do dvije milijarde eura godišnje.

Rasprava o visokorizičnim dobavljačima dio je šire europske politike zaštite 5G i budućih mreža. Europski pristup temelji se na procjeni rizika, ograničavanju osjetljivih dijelova mreže i diversifikaciji dobavljača. Trošak fizičke zamjene opreme samo je jedan dio ukupnog financijskog učinka. Operatori mogu istodobno snositi trošak prijevremenog otpisa, projektiranja nove arhitekture, testiranja i privremenog rada dvaju sustava. Ako je broj raspoloživih dobavljača manji, operatori imaju slabiju pregovaračku poziciju i veći rizik ovisnosti o preostalim proizvođačima.

Sigurnosna politika zato mora biti povezana s industrijskom politikom koja potiče europske dobavljače, otvorene arhitekture i interoperabilnost. Open RAN može dugoročno povećati raznolikost ekosustava, ali ni on ne uklanja potrebu za detaljnom provjerom softvera, integratora i opskrbnog lanca. Uklanjanje opreme mora biti postupno kako se ne bi ugrozili kapacitet, pokrivenost i otpornost kritičnih komunikacija. Posebno je važno uskladiti rokove s redovnim ciklusima modernizacije jer se tada dio troška može povezati s planiranom zamjenom zastarjele opreme. Konačna ekonomska procjena trebala bi zato usporediti sigurnosni rizik zadržavanja postojeće opreme s troškom zamjene i mogućim odgađanjem ulaganja u 5G, optiku i budući 6G.