Trebaju li nam novi karizmatični vođe?!

Karizma - osobni magnetizam zahvaljujući kojemu se povezujemo s drugima na emocionalnoj, intelektualnoj, pa i duhovnoj razini, kvaliteta je koja otvara mnoga vrata, stoga bitno olakšava uspjeh i provođenje ideja u djelo. Karizmatični vođe posebno su poželjni u teškim i izazovnim vremenima, jer zbog svoje sposobnosti da među ljudima stvore jedinstvo, da ih inspiriraju i pokrenu, mogu cijelo društvo izvući iz krize. No ako je njihova svijest, skupa sa sviješću društva niska, mogu biti vrlo opasni.

Karizmu je - kao i ljubav puno lakše osjetiti nego definirati. Generalno gledajući, karizmatične su osobe većini ljudi dopadljive. One zrače nekom posebnom vibracijom koju drugi jednostavno osjete, pa vole biti u njihovoj blizini. Među svojim poklonicima uživaju duboko poštovanje, te neku vrstu naklonosti i divljenja. Ljudi žele biti poput njih, i često se upravo zahvaljujući njima i mijenjaju. Vjeruju im, i voljni su ih slijediti - iako ni sami uvijek ne razumiju zašto.

Premda se s karizmom svi mi rađamo, te je u određenoj mjeri i reflektiramo prema onima koji nas vole i poštuju (prema djeci, partnerima, pokojem obožavatelju ili suradniku), tek je mali broj ljudi uspio svoju karizmu razviti do njenih punih potencijala.

Zašto je karizma rijetka?

Iako nas globalizacijski procesi stalno tjeraju na pomicanje granica, u prirodi svakog čovjeka je potreba za sigurnošću. No većina ljudi različitost percipira kao opasnost, prijetnju njihovim zonama udobnosti, pa joj se zato i opiru. S druge strane, društvena smo bića i želimo biti prihvaćeni, jer bez podrške društva ne bi mogli opstati. Kako iskazivanjem svoje različitosti ne bi riskirali odbacivanje, radije odustajemo od sebe, svoje istinske prirode i prirodnog ponašanja, te pristajemo postati ono što (mislimo da) se od nas očekuje.

No čineći tako odbacujemo i ono najbolje od sebe - svoje jedinstvene talente, sklonosti, jedinstvene uvide i način razmišljanja. Jednom riječju, u zamjenu za prihvaćanjem odbacujemo svoju autentičnost, koja nas i izdvaja od ostalih, te pristajemo biti isti kao oni.

No paradoksalno, upravo se u toj autentičnosti krije sam temelj naše karizme, jer unatoč potrebi za sigurnošću, um svakog čovjeka ipak reagira na različitost. Ona ga privlači, intrigira, čini ga budnim. Tek kao različiti bivamo zamijećeni. Jedino smo takvi zanimljivi, intrigantni i ogovarani. Samo nam različitost otvara nove, drugačije i neobične mogućnosti, a zahvaljujući njima se i osjećamo živima.

Samo je jedna stvar gora od ogovaranja - ne biti ogovaran. - Oscar Wilde

Osim toga, napredak bilo koje vrste nikad ne potiču, niti ostvaruju prosječni, ljudi koji nemaju hrabrosti biti autentični, koji se plaše iskazati svoj stav, te oni koji se u razmišljanju priklanjaju većini. Da su primjerice Einstein ili Tesla razmišljali zdravorazumski, te da su podlegli mentalnom sklopu svoga vremena, svijet bi se vjerojatno razvijao drugom dinamikom, te krenuo nekim posve drugim smjerom. Isto vrijedi i za korporacije: one kojima upravljaju smioni, pomalo "puknuti", pojedinci sposobni vidjeti budućnost i prije negoli se dogodila ostvaruju najveće uspjehe i najveće skokove u razvoju. Početkom prošlog stoljeća svi su se smijali Fordovoj ideji kočije bez konja, no prestali su se smijati kada je na toj ideji izgradio svoje carstvo. A danas bi nam bez njegovog proizvoda život bio nezamisliv.

U osnovi karizme je zaljubljivanje

Upravo radi toga put do karizme često je popraćen trnjem. Ljudi koji su razvili ovu kvalitetu obično su u životu morali proći kroz period buntovništva, te iskusiti određena odbacivanja, jer se drugačije nisu ni mogli izboriti za svoje pravo da budu različiti. I premda će uvijek biti onih koji ih neće podržavati, postojati će mnogi koji će ih cijeniti upravo zbog njihove različitosti, te zato što su je unatoč pritiscima sačuvali i tako razvili svoje potencijale.

Jer karizma je - baš kao i zaljubljivanje temeljena na prepoznavanju u drugoj osobi onoga što mi sami nismo razvili. A ono što smo potisnuli i nismo do kraja razvili naš podsvjesni um uvijek vrednuje najviše. Karizmatične osobe podsjećaju nas na naše prikrivene, potisnute, nerealizirane potencijale. One nas svojim primjerom potiču da ih i sami razvijemo, i zato su nam takve osobe privlačne. Zato se u njih "zaljubljujemo".

Za karizmu je potrebno povjerenje

Pa ipak, ne postaju baš sve autentične osobe ujedno i karizmatične. Da bi se dogodio (kolektivni) klik, mora postojati povjerenje, jer tek s povjerenjem nestaje straha, a time i svaki oblik otpora prema toj osobi. Karizmatične osobe povjerenje ljudi ostvaruju svojom vjerodostojnošću, te kompletnim svojim životom. Ono što govore, to i rade. U to beskompromisno vjeruju, a da bi svoje ciljeve i svoju viziju ostvarili, spremni su pomicati i planine, te ako treba i sami podnijeti žrtvu.

No, povjerenje ljudi stječu i zahvaljujući svojim vrhunskim komunikacijskim vještinama. Oni pričaju jezikom koji svi razumiju - jezikom emocija. Svoje ideje i vizije komuniciraju snažno i direktno, čime dopiru i do najdubljih podsvjesnih slojeva svojih slušatelja. Na tim slojevima racionalni um ne djeluje, i zato - koliko god njihove ideje bile revolucionarne, te prosječnom, prosuđujućem umu nepojmljive, takvi ljudi rijetko nailaze na otpore.

Čak štoviše. U njihovim idejama ljudi obično vide rješenje. Vide izlaz, nadu i spas. Zato su ih  i spremni slijediti, a to će činiti pod svaku cijenu, i pod bilo kojim uvjetima - jer im beskompromisno vjeruju.

Pokretačka snaga karizme

Upravo to jedinstvo koje su karizmatični vođe sposobni stvoriti među ljudima nevjerojatna je pokretačka snaga zahvaljujući kojoj se razriješavaju i najkompleksniji problemi: nadvladavaju se krize, dobivaju ratovi, te doslovce stvaraju nove civilizacije. Na ovaj se način, karizmatičn indijski vođa M. Gandhi, inicirajući pokret nenasilne borbe za slobodu i ljudska prava polovicom prošlog stoljeća i izborio za neovisnost svoje zemlje. S druge strane, američki je predsjednik F. D. Roosevelt, nakon pada burze 1933. u  uvjetima velike ekonomske krize, pokrenuvši nacionalni program gospodarskog oporavka, snagom svoje karizme uspio američkim radnicima vratiti dostojanstvo i vjeru u život, te konačno, smanjiti nezaposlenost.

Ovo je glavni razlog zašto karizmatični vođe obično i izranjaju u uvjetima ekonomskih, političkih ili drugih kriza, u situacijama kada je društvo obespravljeno, kada među ljudima postoji raskol ili kada nedostaje jasnih smjernica razvoja, te su u takvim uvjetima i poželjni.

Civilizacija je uvijek u opasnosti kada oni koji nisu nadvladali vlastite frustracije dobiju priliku krojiti svijet. - Winston Churchill

Razarajuća snaga karizme

No opasno je kada ovakve ili slične okolnosti iznjedre karizmatične vođe koji su sami na niskom stupnju svijesti, koji su ostali vječiti buntovnici bez razloga, ili koji kroz društvo pokušavaju izliječiti vlastite nezacijeljene rane. Takvi vođe mogu razoriti cijelu jednu civilizaciju, što primjer Hitlera, s tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća najbolje i dokazuje. Reflektirajući gotovo nadljudsku karizmu, on je svojim govorima publiku doslovno bacao u trans. Nudeći rješenje za tadašnje egzistencijalne probleme, ovaj je bolesni nacistički vođa ljude učinio taocima svojih frustracija i natjerao ih da čine strašne stvari.

Sličnih se, karizmatičnih vođa s ovih prostora, iz ne tako daleke prošlosti svi mi jako dobro sjećamo, a posljedice njihovih karizmi na ovaj ili onaj način vjerojatno ćemo osjećati još godinama.

Karizma - dar ili prokletstvo?

Karizmatični vođe mogu za društvo biti blagoslov, no mogu biti i prokletstvo. To ne ovisi samo o njima, već puno ovisi i o nama, te koliko smo mi sami sposobni učiti iz svojih pogrešaka.

A ako iz svoje povijesti nismo naučili - osuđeni smo na njeno ponavljanje.

Jesmo li danas, nakon svega, ipak sposobniji razlučiti genijalnost od apsurdnosti; trebaju li nam u ovim kriznim vremenima neki novi, karizmatični vođe, jesmo li za njih spremni, te kakve bi posljedice od toga svi mi imali - ostavljam čitateljima da sami procjene.

O autorici: Egli Ilić, Copywriter i Life Coach, www.hortusmentis.com