Tehnologija više ne može služiti samo učinkovitosti, mora redefinirati sam pojam napretka

Märtha Rehnberg, futurologinja, poduzetnica i zagovornica javnih politika, smatra da tehnološki sektor i dalje postavlja pogrešno početno pitanje. Umjesto da se najprije usredotoči na proizvode, usklađenost s tržištem i operativnu učinkovitost, ona vjeruje da bi inovacija trebala započeti mnogo temeljnijom raspravom: kakvi ljudi želimo postati i kakvo je društvo koje tehnologija treba graditi. Po njezinu mišljenju, poslovna transformacija ne može se svesti na digitalne nadogradnje ili pametnije uvođenje alata. Ona mora početi dubljim ljudskim, filozofskim i strateškim resetom.

Kako kaže, kompanije ne bi smjele krenuti od mape razvoja proizvoda, nego od šireg promišljanja o tome "što zapravo želimo postati kao ljudi". Tek tada, smatra ona, ima smisla pitati "koje industrije trebamo", "kakve organizacije trebamo", a na kraju i "koje proizvode trebamo iznijeti u društvo". Problem je, kaže, u tome što većina tvrtki i dalje razmišlja obrnutim redoslijedom. Teži je potez, dodaje, "osloboditi se i pokušati čovjeka staviti u središte".

Taj pogled postaje još izraženiji na tržištu koje tehnologiju sve češće poistovjećuje s učinkovitošću. Rehnberg odbacuje takvu premisu. "Ne možemo koristiti tehnologiju samo za učinkovitost, jer to znači još više onoga što već danas radimo", kaže ona. Govoreći iz ekološke perspektive, podsjeća da je tehnologija omogućila i ubrzano iscrpljivanje planeta, zbog čega vidi veliku propuštenu priliku kada se inovacija svodi samo na automatizaciju, ubrzanje i skaliranje. Za nju je stvarno obećanje tehnologije u otvaranju ozbiljne rasprave o tome "što zapravo možemo postati" i "kakve bolje živote možemo stvoriti".

Istom logikom pristupa i raspravi o održivosti i konkurentnosti. Po njezinu tumačenju, to nije binarni izbor. "Nije jedno ili drugo. Oboje je", kaže Rehnberg. Priznaje da postoji otpor dijelu ESG agende, ali tvrdi da financijska tržišta već ugrađuju ekološko propadanje u korporativne bilance kroz poplave, ekstremne vrućine i druge klimatske šokove. Kada se, kako kaže, "prava cijena stavi na prirodu", nastaje "kreativno ograničenje za inovaciju" koje može potaknuti dematerijalizirane poslovne modele, kružnost i nove oblike stvaranja vrijednosti.

Zato nema mnogo strpljenja ni za ideju inovacije bez ozbiljne izloženosti riziku. "Ako je kompatibilna s eksponencijalnom tehnologijom, onda nije", kaže vrlo izravno. Rizik, po njezinu mišljenju, treba "pozvati kao prijatelja, a ne ga zaobilaziti". Taj je argument posebno važan za kapitalno intenzivne sektore koji se mijenjaju sporo. Rehnberg ne vidi teške industrije kao zastarjele ili defenzivne. Naprotiv, opisuje ih kao "čuvare dubljeg vremena", jer ih njihova imovina i bilance prisiljavaju da razmišljaju 50 ili čak 100 godina unaprijed.

Upravo zato vjeruje da sektori poput energetike i pomorstva mogu postati snažni motori obnove. Navodi primjer hidroenergetske kompanije koja želi postati pozitivna za prirodu do 2035., iako još ne zna točno kako će to postići. Za Rehnberg je upravo ta spremnost da se preispitaju granice postojećeg poslovnog modela ono što hrabra inovacija doista znači kada je ukorijenjena u dugoročnoj etici, a ne u kvartalnim refleksima.

Njezina poruka Europi slijedi istu logiku. Smatra da je industrijska politika EU odradila koristan posao ulaganjem kroz lance vrijednosti i opskrbne mreže, ali drži da Europi i dalje nedostaje dovoljno hrabrosti da odabere područja u kojima može preskočiti konkurenciju, a ne samo stizati za njom. "Moramo se pitati kada sustižemo, a kada možemo preskočiti stepenicu", kaže ona. To znači postavljati moonshot oklade ne samo na današnje tehnologije, nego i na one sutrašnje, uključujući područja poput nuklearne fuzije. 

U trenutku kada se inovacija prečesto mjeri samo produktivnošću, Rehnberg poručuje da će sljedeći stvarni tehnološki lideri biti oni koji će biti spremni redefinirati samu svrhu napretka. Njezin argument dobiva dodatnu težinu i u aktualnom europskom političkom okviru, jer Bruxelles sve snažnije pokušava spojiti konkurentnost industrije, dekarbonizaciju i otpornost opskrbnih lanaca. Europska komisija kroz Clean Industrial Deal i nove industrijske mjere nastoji od smanjenja emisija napraviti polugu rasta, a ne samo regulatorni trošak, što je vrlo blisko tezi da održivost i razvoj ne moraju biti suprotstavljeni ciljevi. Istodobno se u europskim raspravama sve više govori o kružnom gospodarstvu, sekundarnim sirovinama i smanjenju ovisnosti o uvozu, što pokazuje da se pitanje "prave cijene prirode" postupno seli iz filozofske u operativnu sferu industrijske politike. 

Europa je pritom i dalje kontinent koji se zagrijava brže od globalnog prosjeka, pa klimatski rizici više nisu apstraktan scenarij, nego izravan poslovni i infrastrukturni problem. Kada se tome doda stagnacija europske kružnosti na razinama oko jedne osmine ukupne potrošnje materijala, postaje jasno zašto Rehnberg inzistira da tehnološki napredak ne može ostati zarobljen u staroj logici veće potrošnje i veće brzine. U tom smislu njezina poruka nije antiindustrijska, nego upravo suprotno, ona traži ambiciozniju industriju koja zna raditi u dugim vremenskim horizontima i preuzeti odgovornost za posljedice vlastitih inovacija. Posebno je važno što taj pogled vraća stratešku vrijednost sektorima koje se često smatra tromima, poput energetike, transporta ili proizvodnje, jer upravo oni raspolažu infrastrukturom i kapitalom potrebnima za duboke promjene. 

Ako Europa doista želi tehnološki iskorak, neće biti dovoljno samo ubrzati primjenu umjetne inteligencije i automatizacije, nego će morati definirati i koje društvene ishode tim alatima želi postići. Zato se rasprava o budućnosti tehnologije sve manje može voditi samo u terminima učinkovitosti, a sve više u terminima otpornosti, održivosti, društvene koristi i političke hrabrosti. U tom širem okviru Rehnberg zapravo otvara pitanje koje će obilježiti sljedeće desetljeće europske tehnološke politike, ne kako brže inovirati, nego zašto inovirati i u čiju korist.