Suverenost nije odlazak od Microsofta. Bez mogućnosti izlaska nema suverenosti.

U travnju 2026. francuska je vlada zatražila da ministarstva do jeseni pripreme planove smanjenja ovisnosti o izvaneuropskoj tehnologiji. DINUM, direkcija koja vodi digitalizaciju države, najavio je i vlastiti prelazak s Windowsa na Linux. Planovi ne obuhvaćaju samo operacijski sustav, nego i alate za suradnju, baze podataka, virtualizaciju i mrežnu opremu.

U najavama odlaska od Microsofta ne tražim pobjednika između Windowsa i Linuxa. Zanima me što organizacija tom odlukom dobiva, koje nove ovisnosti preuzima i koliko će izbora imati za deset godina.

Kad mi netko kaže da može promijeniti dobavljača, pitam na temelju čega to zna. Dopušta li mu to ugovor, postoji li procjena ili je netko provjerio da sustav može nastaviti raditi drugdje? To nisu isti odgovori. Pitanje nije samo od koga odlazimo. Pitanje je možemo li otići i što je za to potrebno.

Zašto se iz Microsofta teško izlazi

Microsoftova poslovna ponuda obuhvaća mnogo više od uredskih aplikacija. Povezuje poštu, dokumente, sastanke, upravljanje uređajima i sigurnost, uz partnere i ljude koji to znaju održavati. Organizacija oko toga izgradi cijeli način rada. Ta povezanost ima vrijednost. Ali ono što danas olakšava uvođenje nove funkcionalnosti sutra može povećati opseg promjene dobavljača. Odluke se nadovezuju jedna na drugu, a cijenu njihova razdvajanja treba posebno izračunati.

Ni otvoreni kod ne znači da korisnik ostaje sam s nekoliko nepovezanih proizvoda. Postoje i integrirane ponude s ugovorenom podrškom. Zato usporedbu ne bih vodio kroz broj dobavljača, nego kroz odgovornost za cjelinu. Tko rješava problem kad pojedini proizvodi rade, a poslovni proces između njih ne prolazi?

Uzmimo zamišljenu tvrtku koja razmatra prijelaz s Microsoft SQL Servera na PostgreSQL. Podaci se u testu uspješno prenesu. Međutim, poslovna aplikacija bazu ne koristi samo za spremanje podataka. Dio izračuna i provjera izvršava se u procedurama napisanim u T-SQL-u, a noćne obrade pokreće SQL Server Agent. Pretpostavimo pritom da dobavljač postojeću verziju aplikacije podržava samo na SQL Serveru i da tvrtka nema pristup njezinu izvornom kodu. Uz aplikaciju su godinama nastajali izvještaji i integracije koji izravno čitaju njezinu bazu.

Izvoz podataka, dakle, nije prepreka. Za nastavak rada na drugoj bazi trebalo bi s dobavljačem osigurati podržanu prilagodbu aplikacije ili je zamijeniti. Uz to treba prilagoditi i testirati poslovnu logiku, raspoređene obrade i veze prema drugim sustavima. Uprava više ne odlučuje samo između dvije baze. Odlučuje opravdava li smanjenje ovisnosti zahvat u poslovni sustav koji danas radi. Lock-in ne nastaje uvijek ugovorom s dobavljačem. Ponekad ga sami izgradimo kroz deset godina tehničkih odluka. Pojedinačno su mogle biti opravdane, a zajedno stvoriti ovisnost iz koje je skupo izaći.

U javnoj upravi dodatnu težinu tome daju dugotrajni ugovori i znanje ljudi koje se godinama gradilo na istoj platformi.

Predaja palice

Promjenom dobavljača otvara se još jedno pitanje. Što znamo o njegovoj budućnosti? SUSE, dobavljač poslovnih Linux rješenja njemačkih korijena, 2019. prešao je pod kontrolu fonda EQT VIII. Prije toga kontrolu nad tvrtkom redom su imali američki Novell, američki Attachmate i britanski Micro Focus. Otvoreni kod i komercijalni dobavljač nisu isto. Promjena vlasnika tvrtke ne znači da nestaje otvoreni kod, ali mijenja se tko odlučuje o poslovanju, podršci i ulaganju u razvoj. Današnji vlasnik nije trajno svojstvo tehnologije koju kupujemo.

Konkretniji je primjer Solvinityja, dobavljača infrastrukturne platforme za DigiD, nizozemski sustav za elektroničku prijavu u javne i druge usluge. U svibnju 2026. objavljeno je da preuzimanje Solvinityja od američkog Kyndryla nije dopušteno. No već je u ožujku donesena odluka o produljenju postojećeg ugovora za dvije godine. Prema službenom objašnjenju DigiD-a, prelazak drugom dobavljaču prije kolovoza 2026. ne bi bio siguran ni odgovoran. Produljenje je potpisano u svibnju.

Za mene je najvažniji upravo taj vremenski razmak. Slučaj ne pokazuje da je promjena dobavljača nemoguća. Pokazuje da zabrinutost oko njegova vlasništva i sposobnost sigurnog prijelaza nisu isto pitanje.

Zato bih kod novog dobavljača unaprijed tražio odgovor i na neugodan scenarij. Što ako ga kupi tvrtka s kojom danas ne bismo ugovorili istu uslugu? Pravo raskida ima ograničenu praktičnu vrijednost ako do isteka otkaznog roka ne možemo organizirati nastavak rada. Vlasništvo je važno, ali osloniti dvadesetogodišnju arhitekturu samo na današnju vlasničku strukturu za mene nije dovoljno.

Sloj ispod softvera

Izbor europskog dobavljača softvera još ne znači i kontrolu nad tehnološkim lancem na kojem taj softver radi. Europa ima ASML, jedinog komercijalnog dobavljača EUV litografskih sustava, ključne opreme za proizvodnju najnaprednijih čipova. Europski revizorski sud u izvješću iz 2025. prenosi prognozu Europske komisije iz 2024. Prema njoj, udio EU-a u globalnom lancu vrijednosti poluvodiča 2030. dosegnuo bi oko 11,7 posto, mjereno prihodima. Europski je cilj 20 posto, a Chips Act jedan je od instrumenata njegova ostvarivanja. Imamo ključni stroj, ali ne i cijeli lanac pod vlastitom kontrolom.

A čip je tek najvidljiviji dio. NVIDIA za referentnu konfiguraciju GB200 NVL72 navodi približno 120 kilovata po ormaru i masu od oko 1,3 tone, uz kombinaciju tekućinskog i zračnog hlađenja. Prije prve korisne obrade moraju biti spremni napajanje, distribucija rashladne tekućine i infrastruktura koja toplinu odvodi iz zgrade. Glavni procesori i GPU-ovi tog sustava NVIDIA-ini su proizvodi.

Vlastiti podatkovni centar zato nije isto što i neovisna infrastruktura. Pri ulaganju u AI zanimalo bi me o kojim dobavljačima ovise oprema, rezervni dijelovi i podrška te što se događa ako se njihovi uvjeti promijene. Te ovisnosti ostaju i kad je zgrada naša, a podaci na vlastitoj opremi.

Izlaz koji se može provjeriti

Mogućnost izlaska nije cijela suverenost. Važno je i tko upravlja sustavom te tko odlučuje o pristupu poslovnim podacima. Ali bez izvedive promjene dobavljača kontrola organizacije ima jasnu granicu.

Pravo preuzimanja podataka nije isto što i mogućnost nastavka poslovanja. Za kritičnu uslugu treba znati tko može preuzeti posao, što za taj prijelaz treba napraviti i kakva je pomoć postojećeg dobavljača ugovorena.

DORA, europska uredba o digitalnoj operativnoj otpornosti financijskog sektora, od obuhvaćenih institucija traži cjelovite, dokumentirane i dovoljno testirane izlazne planove. Zahtjev se odnosi na ICT usluge koje podržavaju kritične ili važne funkcije. Planove treba periodično preispitivati, a opseg provedbe prilagoditi veličini organizacije, rizicima i složenosti poslovanja.

I izvan te obveze isti princip vidim kao praktičan alat uprave. Odabrao bih jednu važnu poslovnu uslugu i u kontroliranom okruženju provjerio može li se njezin reprezentativni dio prenijeti drugom dobavljaču. Nije dovoljno otvoriti izvezene podatke. Treba provesti stvaran poslovni postupak s ovlastima, potrebnim zapisima i vezama prema drugim sustavima. Rezultat treba pokazati što je trebalo prilagoditi, čija je pomoć bila nužna i koliko je prijelaz tražio vremena i rada.

Pritom treba razdvojiti planiranu promjenu, u kojoj sadašnji dobavljač surađuje, od scenarija u kojem njegova pomoć više nije dostupna. To nisu isti rizici ni isti plan. Takva proba ne daje cijenu izlaska cijele organizacije. Daje dokaz za dio procjene i pokazuje gdje još postoje nepoznanice, a sljedeću provjeru usmjerio bih upravo tamo.

Održavanje mogućnosti izlaska ima svoju cijenu i ne bih je plaćao jednako za svaki sustav. Uprava može opravdano odlučiti ostati. Važno je da zna koju korist zadržava, koju ovisnost prihvaća i što bi napravila ako se uvjeti promijene.

Kad bih iz cijele rasprave izdvojio jedno pitanje za upravu, bilo bi ovo. Koji dio našeg plana izlaska smo stvarno provjerili? Sljedeća promjena uvjeta ne bi trebala biti prvi trenutak u kojem provjeravamo imamo li izbora.

Ako sljedeći dobavljač postane jednako nezamjenjiv, promijenili smo ime na računu, a ne svoju poziciju. Sustave iz kojih se može izaći treba graditi prije nego što sljedeći Microsoft uopće nastane.

Janko Pazman, osnivač i direktor GMT Systems B.V., Amsterdam