Previše posla - potreba ili nešto drugo

S jedne strane slušamo menadžere kako se žale da su prezauzeti i preopterećeni odgovornostima, a s druge strane se nitko ne želi dobrovoljno odreći niti jedne od njih. Zvuči kontradiktorno, zar ne?

Danas, u vrijeme masovnih otpuštanja i visoke nezaposlenosti, menadžeri žele uvjeriti i sebe i druge oko sebe da je to što oni rade apsolutno neophodno i da se procesi u kojima sudjeluju ne mogu zaustaviti.

Osim ovog, postoji i nekoliko duboko psiholoških razloga zašto ljudi teško žele stati sa započetim aktivnostima u tvrtki. S jedne se strane žale da su previše zauzeti, ali s druge strane im to donosi određeno zadovoljstvo i ponos jer se smatraju bitnima i neophodnima da bi se neki poslovni procesi odvijali. Drugim riječima, biti zauzet je nekim ljudima statusni simbol.

Prije nekoliko godina se provelo jedno neovisno istraživanje prilikom kojeg su višim menadžerima koji su se žalili na prezauzetost ponudili da se dobrovoljno odreknu jedne ili dvije funkcije koje su obnašali. No, to nitko nije učinio, potvrđujući pretpostavku da ljudi vole osjećaj da tvrtka bez njih ne može i da samo oni mogu dovoljno kvalitetno obavljati neki posao.

Teško je priznati da ponekad radimo i stvari koje nemaju baš veliki značaj i koje nisu neophodne. Često se događa da se radeći na pojedinim projektima emotivno vežemo uz njih i počnemo ih doživljavati kao svoju djecu koju je teško „pustiti od sebe". A možda baš taj projekt nije neophodan ili je u konačnici kočnica i veliki trošak za tvrtku. Stoga je, u interesu zajednice i općeg dobra - a samim time i vlastitog - nekada ipak neizbježno prihvatiti činjenicu da neki procesi nisu potrebni ili da ih treba pojednostavniti, a kako bi se uklonili nepotrebni vremenski i financijski troškovi.

Dakako, pri tome uvijek treba paziti na ljude koji su donedavno radili na tim procesima te im osigurati nove zadatke koji će ih zaokupiti, ali ne i preopteretiti. Jedino je takav pristup optimalan za tvrtku, ali i za njih same.