OMG iliti kako je IT postao centralna vijest

Nakon nekoliko poprilično napornih dana, konačno sam u nedjelju ispijao kavicu u svojoj kuhinji. Nedjeljni ritual obuhvaća fini dupli espreso, kroasane jednog domaćeg proizvođača (svi moramo podupirati domaću industriju!) i „listanje“ jednog dnevnog lista na njegovom on-line izdanju.

Moram priznati da me je to on-line izdanje poštedjelo mnogih izlazaka na kišu, snijeg i vjetar, i šetnji do obližnjeg kioska po bljuzgi, uz mogućnost da budem zaliven od strane jurećih automobila.

Prva stranica našeg dnevnog lista je vrištala s nasmiješenim zatvorenikom i naslovom „Držali su me na nišanu dok im nisam dao posao od 12 milijuna kuna“. Blah, glupost, hajmo dalje...

Otvoren islamski centar u rijeci, glavni donator je Katar. Odmah sam se sjetio trojice kolega koji su prije par godina otišli tamo i napravili solidnu karijeru, bez naznaka da bi se vratili doma.

Alarm: četiri od pet učenika osmih razreda pije alkohol. Uh, klinac mi je u petom, još malo pa će i njega početi loviti društvo, izlasci... Moram popričati malo s njim o tome da mu to baš i neće poboljšati rejting za upis u srednju.

Izrael, Sirija... shit, neće valjda bit neke veće eskalacije tamo, odmah će nafta poskupiti.

SDP, HDZ... Opet politika truje ovaj napaćeni narod i bore se samo za svoje fotelje.

Direktor FINA-e za informatičke poslove policiji prijavio Slavena Kulića... WTF?!?!

Vraćam se na prvu stranicu, pa opet na duplericu o „nevjerojatnoj priči direktora u FINA-i“.

Moram priznati da se ne dešava često da ICT teme budu na prvoj stranici nacionalnih dnevnih novina. Očito treba biti nešto veliko i senzacionalistički kako bi se dospjelo tamo. Jer, svi to znamo, senzacije prodaju novine.

Što je ovaj naš dnevni list nagnalo da ovu vijest stavi na naslovnicu? Ima li korupcije samo u ICTu? Naravno da smo svjesni toga da se slične stvari dešavaju i u drugim branšama, vjerojatno i u većim iznosima od ovdjespomenutih 12 milijuna kuna.

Meni se čini da je jedini razlog za duplericu i prvu stranicu bilo korištenje dviju „pahuljica“ i oružja za zastrašivanje, od strane batinaša kako ih se naziva u članku. Da, oružje u našim ICT krugovima i nije tako čest slučaj kao kod nekih drugih profesija. Vjerujem da bi se u farma-businessu koristio najveći oštri skalpel kojim se para koža prilikom operacija, a primjerice u drvnoj industriji jedna veća štilovka.

U prehrambenoj industriji se vjerojatno koristi waterboarding sa mlijekom od 3,8% mliječne masti, a u financijskoj industriji se osoba zaveže za stup i kamenuje gađanjem kovanicama od 10, 20 i 50 lipa. Kod nas u ICT-u bi se premlaćivalo tipkovnicom dok bi se sa starim žičanim mišem osoba vezala za stolac (naravno da danas svi koriste wireless miševe i ovo je jedina moguća uporaba ovih starih relikvija). Moramo se složiti da se oružje i upotreba dviju „pahuljica“ ne uklapa.

Slaven je u istom članku dao i svoje viđenje čitave situacije i optužio Ivu Sanadera za muljanje po tenderima. Ma da, kad je već kriv za propast države, može on podnijeti još jednu omanju optužbu.

No, da sad ne prepričavam članak, bacio sam malo oko na referentnu listu Slavenove tvrtke na kojoj se osim FINA-e nalaze i tvrtke poput Tisak d.d., Hrvatska poštanska banka d.d., Hrvatska narodna banka, Slatinska banka d.d., Hrvatska elektroprivreda d.d., MORH, Grad Rijeka, Zdravstveno veleučilište... Zanimljiv splet privatnih i javnih poduzeća, javnih i pozivnih tendera, direktnih pogodbi i najpovoljnijih cijena, okvirnih sporazuma i koječega.

Međutim, kako se isto može reći i za sve vodeće ICT sistemske integratore, treba li odmah povlačiti paralele i proglasiti čitav sektor leglom kriminala i korupcije?  Naravno da ne, iako se više-manje sve tvrtke koriste sličnim sredstvima za dobivanje posla. Moramo biti svjesni da smo na ovom području i u ovoj regiji još uvijek ovisni o direktnim kontaktima, prezentacijama i referentnim posjetama. Volimo da nas se pazi i mazi, uvjerava i obilazi za Božić, Bajram, Uskrs, Roš hašanu i Vel'ku gospu. I donese koja buteljica, kalendarčić i olovka za malog.

Zapravo, kad sam još jednom pročitao ovaj članak, sjetio sam se da sam tog kobnog 24.travnja taman krenuo put Umaga i Windaysa koji su se tamo odvijali. O samim Windaysima je već puno toga rečeno, a ja bih samo ponovio da su očekivanja ostvarena i nadmašena. Bravo Dubravka i ekipa!