Nova faza bankarstva: promjena arhitekture poslovanja, a ne same svrhe banaka

Bankarstvo je u posljednjem desetljeću prošlo kroz duboku promjenu, ali ne toliko u svojoj osnovnoj ulozi koliko u načinu na koji mora funkcionirati u digitalnom gospodarstvu. Klijenti i dalje od banaka očekuju isto što su očekivali i prije: sigurna plaćanja, kredite, štednju i ulaganja. No tržište na kojem se te usluge nude danas je bitno drukčije, obilježeno pritiskom neobanaka, tehnoloških kompanija, sve strožom regulativom i rastućim očekivanjima oko brzine i jednostavnosti korisničkog iskustva.

U takvim okolnostima banke više ne mogu računati samo na veličinu, povjerenje i naslijeđenu poziciju, nego moraju pokazati operativnu agilnost i tehnološku spremnost. U razgovoru za ICTbusiness Media Bálint Fischer, direktor za razvoj poslovanja u Dorsumu, objašnjava zašto se prava transformacija bankarstva danas seli iz front-enda u backend, gdje umjetna inteligencija već donosi mjerljivu vrijednost, kako regulativa istodobno štiti i koči tržište te zašto se odnos između fintechova i banaka sve više razvija prema modelu istodobne suradnje i konkurencije.

Koliko se temeljno promijenila uloga tradicionalne banke u posljednjem desetljeću, otkako su digital-first iskustva postala dominantna?

Ne bih rekao da se temeljna uloga banaka bitno promijenila u posljednje vrijeme. Banke su i dalje tu kako bi transferirale novac, odobravale kredite, čuvale depozite i pomagale klijentima u upravljanju ulaganjima. Ono što se značajno promijenilo jest okruženje u kojem posluju.

Tradicionalne banke više se ne natječu samo međusobno. Suočavaju se s novom generacijom izazivača poput Revoluta, Robinhooda i drugih neobanaka koje su na tržište ušle ne kao banke, već prvenstveno kao tehnološke kompanije, s jasnim tech-first pristupom i snažnim fokusom na korisničko iskustvo.

Potrebe klijenata uglavnom se nisu promijenile. Korisnici i dalje žele plaćati, posuđivati, štedjeti i ulagati. Međutim, fintech igrači često nude jednostavnija iskustva u standardiziranim segmentima poput plaćanja i kartičnih usluga. Na suprotnoj strani spektra su složenije usluge veće dodane vrijednosti, kao što su stambeni krediti, upravljanje imovinom ili personalizirano savjetovanje. Njih je teže disruptirati i tu su tradicionalne banke i dalje u prednosti.

Banke se oslanjaju na iskustvo, kapital i postojeću bazu klijenata, ali se često bore s naslijeđenim sustavima i manjom operativnom agilnošću. Fintech kompanije su tehnološki fleksibilne, ali moraju raditi na skaliranju, postizanju regulatorne usklađenosti i povjerenja. Svjedočimo konvergenciji: banke postaju sve sličnije tehnološkim kompanijama, a fintechovi sve sličniji bankama. Uvjeren sam da će biti pobjednika i gubitnika na obje strane, a pobijedit će one kompanije koje učinkovito reagiraju na nove izazove i implementiraju svoju strategiju. 

Kako ocjenjujete regulativu koja, s jedne strane, štiti stabilnost, ali, s druge strane, potencijalno koči inovacije u bankarstvu?

Regulativa u bankarstvu ima dvostruku ulogu: štiti stabilnost, ali ujedno može i ograničiti inovacije.

S jedne strane, regulativa čuva integritet tržišta, klijente i stabilnost sustava. Deregulacija može potaknuti rast do određene točke, ali nakon toga povećava izloženost zloupotrebama, slabom upravljanju i financijskoj nestabilnosti. Tijekom naših 30 godina poslovanja više smo puta vidjeli kako preblago regulirano okruženje omogućuje problematična ponašanja.

Istovremeno, pretjerana regulacija smanjuje konkurentnost i usporava inovacije. Kada su regulatorni zahtjevi nerazmjerni, tvrtke se suočavaju s rastom troškova i sporijim vremenom izlaska na tržište, što slabi atraktivnost pojedine regije.

Poseban izazov u EU je regulatorna arbitraža. Budući da se licence često mogu „pasportirati“ među državama članicama, tvrtke često mogu odabrati poslovati pod blažim režimima, a istovremeno pristupati strože reguliranim tržištima. Po mom mišljenju to stvara neravnopravan položaj: jurisdikcije s višim standardima mogu izgubiti konkurentnost, a pritom rizik nije u potpunosti otklonjen, jer manje regulirane tvrtke i dalje mogu ući na njihovo tržište. To je područje na kojem će trebati dodatno raditi u narednim godinama.

Umjetna inteligencija već je duboko integrirana u bankarske operacije. Gdje danas donosi najopipljiviju vrijednost?

AI u bankarstvu možemo promatrati kroz dvije generalne kategorije: tradicionalna rješenja temeljena na strojnom učenju (ML) i rješenja temeljena na generativnoj umjetnoj inteligenciji (GenAI).

Strojno učenje u bankarstvu je prisutno desetljećima. Najbolje funkcionira u visokostrukturiranim okruženjima gdje se mogu analizirati veliki skupovi podataka. Tipični primjeri korištenja uključuju detekciju prijevara, sprječavanje pranja novca (AML), modeliranje kreditnog rizika i praćenje transakcija. Takvi sustavi povećavaju brzinu, preciznost i sigurnost prepoznavanjem anomalija i prediktivnih obrazaca u golemim količinama podataka. Naravno, takva rješenja neprestano se unaprjeđuju, no dugo postoje. 

Generativna umjetna inteligencija novijeg je datuma i omogućuje automatizaciju manje strukturiranih procesa kojima u većini slučajeva upravljaju ljudi. Najčešći primjeri korištenja uključuju izradu drafta ugovora o stambenom kreditu, upravljanje iterativnom komunikacijom s klijentima, generiranje personaliziranih investicijskih preporuka ili sastavljanje modelnih portfelja. Pomažući povećati učinkovitost fragmentiranih radnih tokova koji se baziraju na procjeni, GenAI bankama omogućuje višu razinu usluge i bolje korisničko iskustvo. No, taj proces je, po mom mišljenju, tek na početku.

U idućih pet godina mnoge banke očekuju rast prihoda bez proporcionalnog povećanja kapitalnih i operativnih troškova. To će biti moguće samo ako se GenAI primjene uspješno skaliraju.

Mnoge banke izjednačile su se s neobankama u mobilnom i front-end iskustvu. Zašto se prava bitka sada vodi u backendu?

U posljednjih 5 do 10 godina banke su se fokusirale na front end. Razvile su bolje aplikacije, ponudile ugodnije korisničko iskustvo i predstavile digitalni onboarding. To je funkcioniralo neko vrijeme, no sada su shvatile da je usko grlo je jasno da je usko grlo zapravo naslijeđena infrastruktura koju koriste. 

Danas su temeljni sustavi tradicionalnih banaka često kruti, nemodularni, teško ih je integrirati te imaju ograničenu skalabilnost i fleksibilnost. To i nije neko iznenađenje jer su mnogi od tih sustava rješenja stara od 15 do 25 godina. Ta ograničenja sve više koče sposobnost brze prilagodbe banaka u okruženju koje se brzo mijenja, čak i kada banke koriste umjetnu inteligenciju. Za banke s krutom infrastrukturom umjetna inteligencija može služiti samo kao korisna zakrpa, a ne kao multiplikator koji mijenja pravila igre.   

Da bi mogle natjecati s fintechovima na svim frontovima, banke sve više trebaju moderne, cloud-ready, modularne back-office sustave koji se baziraju na mikrouslugama. Danas je, zbog ograničenja zastarjelih naslijeđenih sustava koje banke koriste, obično potrebno 3 do 12 mjeseci da bi se zadovoljile potrebe novih klijenata. Zbog toga banke uviđaju da je poboljšanje front end dijela poslovanja bilo tek vrh ledene sante. Ono što je tipično za sante jest da je vrh njihov najvidljiviji dio, dok se većina leda nalazi ispod površine. Zato je sada potrebno usmjeriti pažnju i zato mislim da pravi posao za banke tek počinje. 

Koji problem digitalne valute središnjih banaka zapravo pokušavaju riješiti iz bankarske i društvene perspektive?

CBDC se često promatra kao jedinstven koncept, ali dvije glavne vrste rješavaju vrlo različite probleme pa ima smisla jasno ih razdvojiti.

Veleprodajni CBDC usmjeren je na međubankarska plaćanja i namiru. Današnja infrastruktura temelji se na složenim, naslijeđenim arhitekturama. Veleprodajni CBDC izgrađen na blockchainu i DLT-u mogao bi modernizirati taj sloj, čineći namiru jednostavnijom i bržom te potencijalno povoljnijom. U tom smislu, to je većinom tehnološka i infrastrukturna nadogradnja koja bi mogla stvoriti značajnu vrijednost za sve sudionike.

Ono na što većina misli kada kaže „CBDC“ je maloprodajni CDBC. To je digitalni novac koji je izdala središnja banka, a građani ga drže u digitalnim novčanicima temeljenima na blockchainu. U ovom trenutku riječ je manje o tehnologiji, a više o monetarnoj politici i makroekonomiji.

Razlog tome je što bi maloprodajni CBDC bio korak prema jednoslojnom bankarskom sustavu, što otvara ključna pitanja o depozitima, stabilnosti i ulozi dvoslojnog sustava koji se danas koristi. Ako bi se takav maloprodajni CBDC model uvodio, tehnologija bi postala važan faktor, no danas su ekonomisti najpozvaniji procijeniti njegovu svrhu i opravdanost.

Kako se odnos između fintech kompanija i banaka razvio od disruptivnog do kolaborativnog?

Fintech je krovni pojam koji obuhvaća vrlo različite poslovne modele. Javnost se fokusira na velike B2C igrače poput Revoluta, Nubanka ili Robinhooda, ali oni čine manji dio ekosustava.

Otprilike 10 posto fintech kompanija posluje prvenstveno po modelu izravnog poslovanja s potrošačima (B2C). Preostalih 90 posto su B2B pružatelji tehnologije, infrastrukture ili specijaliziranih usluga za banke. Za njih su banke oduvijek bile prirodni partneri, a ne konkurenti. U tom smislu, suradnja nije novost.

Ono što se promijenilo jest razmjer i utjecaj vodećih B2C fintechova. Najuspješniji među njima (koje sam prethodno spomenuo) su značajno narasli i sada se izravnije natječu s tradicionalnim bankama za klijente, depozite i angažman korisnika, čineći natjecateljsku dinamiku vidljivijom nego prije.

Kako danas izgleda ta ravnoteža između suradnje i konkurencije?

Financijske usluge počivaju na dugom i složenom lancu vrijednosti, od infrastrukture i usklađenosti do korisničkog sučelja i dizajna proizvoda. Ono što sada vidimo je veća jasnoća oko toga tko želi kontrolirati koji dio tog lanca.

Banke sve češće donose svjesne odluke. U nekim područjima žele razvijati i zadržati ključne kompetencije unutar kuće, osobito tamo gdje su važni skaliranje, bilanca i regulatorna stručnost. U drugim segmentima radije se oslanjaju na specijalizirane partnere i integriraju vanjska rješenja.

Fintech kompanije tu su prirodni suradnici na određenim točkama u lancu vrijednosti, dok su u drugim, osobito u segmentima s izravnim kontaktom s klijentima ili višim maržama, izravni konkurenti.

Takva dinamika nije specifična samo za financije. U mnogim uslužnim ekosustavima danas tvrtke mogu biti partneri na jednoj razini, a konkurenti na drugoj. Ista logika danas definira odnos koji se razvija između banaka i fintechova te možemo vidjeti da je to obostrano koristan odnos za njih.