Noćni let za Tursku

Ljudi su predivna bića. Zamislite, recimo, ovu situaciju. Ulazi Štefica k susjedi, na glavi vikleri ispod marame, u ruci miriše džezva vruće kave. Još s vrata viče „Burada taze kahve, komšu!“ i smije se. Serija je već počela, u njoj naši višestoljetni dušmani provode svoje obiteljske tradicije, aguju, idu u pohod da skrate onog kaurina za glavu (vašeg ili mojeg pradjeda, svakako), ljubuju i spletkare po dvoru... Napetost je velika, ne komentira se ništa, već se samo tu i tamo ispod glasa nabaci „Uf, kakva zmija, pa vidi je sad!“. Svi su pogledi pobožno uprti u tanki ekran dijagonale 104 cm. No, taman kada bi o tome i nečiji život ovisio, taman kada bi zbog toga propalo cijelo Sulejmanovo carstvo, a voda mu u hamamu postala nekako mlaka i smrdljiva, nitko od gospođa koje u taj TV bleje ne bi znao niti iz bliza, niti u najgrubljim crtama, objasniti kako spomenuti uređaj funkcionira.

Prije godinu ili dvije pročitao sam istraživanje o spolnim navikama mladih po našim srednjim školama. Rezultat je bio da je ogromna većina njih spolno aktivna, ali dvije trećine ne zna objasniti u tri rečenice proces od nastanka jajne stanice, preko začeća, do poroda. Netko bi rekao „pa što, ni mačke to ne znaju objasniti, a gle koliko svake godine ima mačića“. Hm, da... upravo tu i jest bit problema.

U krajnjem slučaju, kada biste na tramvajskoj stanici krenuli ispitivati ljude koji su se tamo slučajno zatekli detalje o Newtonovim zakonima, osim što bi oni mislili da niste normalni s kakvim ih stvarima davite u 7 ujutro u ponedjeljak, svakako gotovo nitko od prisutnih ne bi znao reći tri riječi na tu temu. A po goloj činjenici da nitko od njih do sada nije greškom odlebdio u svemir, znamo da zdušno te zakone koriste u svakodnevnom životu.

Dakle, ljudi su divna bića po tome što svaki dan koriste i uzimaju zdravo za gotovo ogroman broj tehničkih dostignuća ili prirodnih zakona, a da nemaju blage veze kako to uopće funkcionira, niti ih imalo grize savjest zbog toga.

Elem, jednom kada me je naša nacionalna kompanija zračnog prijevoza već po drugi put nasanjkala, ostavivši me da u sterilnim prostorima Minhenskog aerodroma, uz bijelu kobasicu i pšenično pivo satima čekam večernji let za Zagreb - dao sam si truda proučiti kako taj sustav koji, mi upravo potiho pije krv, funkcionira. Proučio sam to iz isključive želje da ne budem isti kao jedna od Sulejmanovih obožavateljica u trenutku kada joj se kineski Set Top Box od osam dolara smrzne ispod televizora u odsudnoj sceni.

Eurocontrol je organizacija civilnog zrakoplovstva, smještena je u Bruxellesu te ima 40 država članica, među kojima je i više puta spominjana Turska. I Hrvatska je u toj grupi, naravno. Ta organizacija ima više funkcija, među kojima je primarna Central Flow Management. Kada avion, primjerice, treba krenuti iz Londona za Zagreb, zna se da mora proći preko neba većeg broja država, već u skladu s preferiranom rutom avio kompanije. Svaka od tih država (osim BiH) ima vlastitu kontrolu zračne plovidbe i u jednom će trenutku morati preuzeti brigu o sigurnom prolasku zrakoplova preko njenog neba. Osim toga, polazišni i odredišni aerodromi moraju osigurati i raspoloživost nižeg zračnog prostora u okolici aerdroma, piste, osoblja zaduženog za posluživanje aviona na tlu... Da bi svi mogli osigurati potrebne resurse za uspješan prolazak, nekoliko sati prije uzlijetanja Eurocontrolu se odašilje informacija o planu leta. Potom on svim nacionalnim kontrolama (kojih se to tiče) dostavlja isti taj plan. A nanacionalne kontrole osiguravaju dovoljan broj kontrolora i ostalih resursa da bi svi najavljeni letovi koji iz svih zemalja putuju preko njihovog teritorija prošli glatko.

Ostale bitne funkcije Eurocontrola su EAD (jedinstveni servis za isporuku informacija potrebnih pilotima za planiranje leta), CRCO (centralna služba za naplatu i distribuciju sredstava koje avio kompanije plaćaju kontrolama leta pojedinih država za uslugu kontrole leta) te pojedini odjeli posvećeni istraživanju te edukaciji.

Čitav ovaj sustav je zgodan, bitan i dobro uhodan, no ima jednu veliku manu. U njemu funkcionira 70 različitih entiteta koji obavljaju uslugu kontrole zračne plovidbe i koji imaju svoje radare, kontrolne sobe, informatičku infrastrukturu i slično. Koliko god je uspostavljena visoka razina standardizacije, koliko god međusobna razmjena informacija ide glatko, još uvijek to nije baš savršeno. Naime, neke od organizacija ipak imaju nešto bolju opremu nego neke druge. Software koji se koristi nije svugdje isti pa tu zna biti petljanja zbog nekih minimalnih odstupanja u funkcionalnostima. Potom, u područjima gdje se dodiruju zone kontrole dvije organizacije zna dolaziti do nepotrebnog dupliranja resursa, a time i većih troškova. Svi imaju, između ostalog, i svoje zasebne data centre, svoje zasebne komunikacijske linije - što je neracionalno.

Uvidjevši to, Eurocontrol je započeo ETKR (European Tracker Service) projekt. Ideja je da se svi resursi koji u Europi obavljaju kontrolu zračne plovidbe, poput radara i timova kontrolora, spoje na jedinstven europski sustav i time se izbjegnu mane koje proizlaze iz trenutne usitnjenosti. U toku je studija izvedivosti takvog projekta, a plan je da centralizirana funkcionalnost počne 2018. godine, s potpunom migracijom svih entiteta na zajedničku platformu do 2020. godine.

Već se sada zna koji je ciljani software za ovu funkciju, no ono što je u zrakoplovstvu važno je da mora postojati i potpuno neovisna platforma koja obavlja jednaku funkciju te da mora biti bazirana na potpuno drugim dobavljačima. Tako da ako se, primjerice, desi neki bug u software-u, da druga aplikacija potpuno drugog dobavljača u istim okolnostima nastavi raditi normalno.

Kada se govori o IT infrastrukturi na kojoj će se sve to bazirati, odlučeno je da Eurocontrol neće trošiti novac na izgradnju vlastitih mastodontskih data centara, niti će razvlačiti vlastitu optiku preko cijele Europe. Odlučeno je da projekt mora biti komercijalno isplativ za sve njene članice te će se, prije implementacije, zatražiti ponuda od svih komercijalnih pružatelja usluga infrastrukture koji zadovoljavaju neke standarde i izabrat će se najkvalitetniji i najpovoljniji među njima.

Poanta ove cijele priče je: ako moćna monopolistička organizacija koja u svakom trenutku vozi tisuće aviona i milijune ljudi po nebu iznad Europe, koja ima novaca i koja je opsjednuta sigurnošću, ne vidi smisao u gradnji vlastitih serverskih soba - onda je i za svaku drugu poslovnu primjenu outsource data centra jedini racionalan izbor.

Toliko od mene na ovu temu. Idem sad proučiti kako funkcionira espresso aparat. Rano je jutro, oči se teško otvaraju, moram popiti kavu, a nakon ovog teksta ne mogu si dopustiti da budem do te mjere banalan i uživam u blagodatima tog plemenitog napitka - a da budem potpuno nesvjestan tehnološkog procesa u kojem se on spravlja. Doslijednost vlastitim riječima je vrlo naporan standard za održati. Drugi put bih trebao paziti što govorim.