Mreže naprijed, javne usluge zaostaju

Strategija digitalne Hrvatske do 2032. donesena je krajem 2022. s četiri velika cilja: razvijenim digitalnim gospodarstvom, digitaliziranom javnom upravom, mrežama vrlo velikog kapaciteta i većim digitalnim kompetencijama. Gotovo četiri godine poslije može se napraviti prva ozbiljna provjera smjera, iako će formalno srednjoročno vrednovanje Strategije doći tek 2027. godine. Najvažniji zaključak iz dostupnih podataka jest da se hrvatska digitalizacija ne kreće jednakom brzinom u svim područjima. Fizička mrežna infrastruktura napreduje brže od dijela javnih usluga i šire digitalne transformacije gospodarstva.

Strategija je pritom postavila mjerljive ciljeve koji danas zahtijevaju oprezno čitanje. Za digitalno gospodarstvo koristila je tadašnji DESI pokazatelj integracije digitalne tehnologije, s početnih 40 bodova u 2022. i ciljem od 64,58 u 2030. te 66 bodova u 2032. Udio ICT sektora u BDP-u trebao je s 4,48 posto, prema tada raspoloživom podatku za 2019., narasti na 12 posto do 2030. i 13 posto do kraja Strategije. Za digitaliziranu javnu upravu početna vrijednost starog DESI pokazatelja bila je 53,6 bodova, uz cilj od 81,6 u 2030. i 85,61 u 2032., dok je eGovernment Benchmark s 61 posto trebao doći do 85 posto.

Problem je u tome što se europska metodologija u međuvremenu promijenila. Stari agregatni DESI više ne postoji u obliku u kojem je Strategija pisana, pa se vrijednost 53,6 ne može jednostavno staviti u istu vremensku seriju s današnjim odvojenim pokazateljima za građane i poduzeća. To nije akademska sitnica: bez jasnog prevođenja starih ciljeva u novu metodologiju država može istodobno tvrditi da napreduje, a da javnost nema jedinstvenu mjeru napretka. Upravo bi srednjoročno vrednovanje, planirano za 2027., trebalo dati takvu usporedbu; završno vrednovanje predviđeno je za 2033.

Najnovije izvješće Europske komisije o Digitalnom desetljeću, koje se temelji ponajprije na podacima za 2025., Hrvatsku opisuje kao državu sa snažnim digitalnim temeljima u povezivosti i pojedinim strateškim tehnologijama, ali i sa slabostima u digitalizaciji poduzeća, digitalnim vještinama i neujednačenim javnim uslugama. Ta razlika postaje vidljiva kada se rezultat usporedi ne samo s prosjekom Europske unije, nego i s hrvatskom nacionalnom putanjom koju je država sama postavila.

U vrlo visokokapacitetnim mrežama Hrvatska je 2025. dosegnula pokrivenost od 82,7 posto, dok je nacionalna putanja za tu godinu bila 73 posto. FTTP pokrivenost dosegnula je 77,9 posto naspram planiranih 71 posto, a osnovna 5G pokrivenost 97,8 posto prema nacionalnoj putanji od 87,9 posto. To je dio digitalne Hrvatske koji je očito napredovao brže od plana. Međutim, ista slika ne vrijedi za usluge i primjenu tehnologije.

Koliki je skok napravljen vidi se tek u odnosu na početnu sliku. Strategija je 2022. bilježila pokrivenost mrežama vrlo velikog kapaciteta od oko 52 posto kućanstava, prema približno 70 posto u Europskoj uniji, dok je 5G pokrivenost bila oko 34 posto prema europskih 66 posto. Četiri godine poslije osnovna 5G pokrivenost gotovo je nacionalna, a FTTP je iznad prosjeka Unije. Infrastrukturni jaz nije nestao, osobito u ruralnim područjima i srednjem 5G pojasu, ali se priroda problema promijenila: sve je važnije koliko se izgrađeni kapacitet stvarno koristi.

Da se težište problema postupno seli s izgradnje mreže na njezino stvarno korištenje, za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info ističe Marko Teklić, koordinator za prodajno savjetovanje za ICT rješenja u A1 Hrvatska. „Mreža je tu, ali priključke brže od 100 Mbps koristi tek nešto više od polovice korisnika, a gigabitne svega desetina. Drugim riječima, sljedeći veliki zadatak nije samo dovesti mrežu do svakog kućanstva, nego potaknuti ljude i tvrtke da stvarno prijeđu na brzine koje im već stoje na raspolaganju“, navodi Teklić.

Sličan naglasak na razliku između izgrađene mreže i njezina učinka stavljaju i u Hrvatskom Telekomu. Iz HT-a za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info navode da je pokrivenost kućanstava optikom porasla s 39 na 78 posto te da kompanija godišnje gradi optiku za više od 100.000 novih kućanstava i danas njome pokriva milijun kućanstava i poslovnih korisnika. U 20 od 33 sufinancirana projekta za slabije naseljena područja, prema podacima HT-a, optika je izgrađena do približno 200.000 kućanstava. Operator pritom naglašava da više nije dovoljno samo graditi infrastrukturu, nego gigabitnu povezivost pretvoriti u veću produktivnost, kvalitetnije javne usluge i nove poslovne modele.

Na dodatnu razliku između osnovne 5G pokrivenosti i kapaciteta potrebnog za naprednije usluge upozorava Jelena Jurišić, direktorica za tehnologiju ENT Grupe. Kako za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info ističe Jurišić, Hrvatska u 5G srednjem frekvencijskom pojasu, koji je važan zbog odnosa kapaciteta i dosega, s pokrivenošću 66,6 posto kućanstava zaostaje za prosjekom EU-a od 74,8 posto. „Digitalna transformacija uspješna je onoliko koliko je uravnotežen napredak cijelog lanca, od pristupne mreže do cloud platformi i aplikacija koje na toj infrastrukturi stvaraju novu vrijednost“, ističe Jurišić.

Jurišić pritom upozorava da je ruralni jaz u srednjem 5G pojasu još izraženiji: prema podacima koje navodi ENT Grupa, pokrivenost hrvatskih ruralnih kućanstava u tom pojasu iznosi 13,4 posto, prema 33,7 posto na razini EU-a. To je važna dopuna gotovo stopostotnoj ukupnoj 5G pokrivenosti, jer osnovni signal i kapacitet potreban za naprednije industrijske, logističke i poslovne primjene nisu ista stvar.

Ruralni infrastrukturni jaz pokušava zatvoriti i OIV. Denis Nikola Kulišić, član Uprave i direktor (CEO) OIV-a, za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info navodi da je svih 14 lokacija projekta pasivne 5G infrastrukture u ruralnim i slabo naseljenim područjima izgrađeno i spremno za instalaciju aktivne opreme operatora. Instalacija je planirana tijekom rujna i listopada 2026., nakon čega slijede integracija i puštanje u rad, ovisno i o dinamici elektroenergetskih priključaka. Kulišić naglašava da se učinak projekta ne bi trebao mjeriti samo brojem lokacija, nego stvarnom pokrivenošću, brojem operatora koji ih koriste i kvalitetom dostupnih usluga.

Digitalne javne usluge za građane u 2025. ocijenjene su sa 75,3 boda od 100, dok je prosjek EU-a bio 84,6, a hrvatska nacionalna putanja 80. Kod digitalnih javnih usluga za poduzeća rezultat je još slabiji: 67,6 prema europskih 88,6 i domaćem cilju od 80. U primjeni clouda hrvatska poduzeća bila su na 43,3 posto, ispod nacionalne putanje od 53 posto, dok je samo 57,1 posto malih i srednjih poduzeća imalo barem osnovnu digitalnu intenzivnost prema planiranih 65 posto.

Postoje i područja u kojima se Hrvatska kreće dobro. Primjena umjetne inteligencije u poduzećima dosegnula je 15,2 posto i time premašila domaću putanju od 14 posto, a udio ICT stručnjaka u ukupnoj zaposlenosti od 4,9 posto bio je točno na nacionalnoj putanji. Pristup elektroničkim zdravstvenim zapisima dosegnuo je 87,1 bod i bio neznatno iznad prosjeka EU-a od 86,5. No čak je i tu Hrvatska bila ispod vlastite, vrlo ambiciozne putanje od 100.

Digitalne vještine dobro pokazuju koliko je napredak neujednačen. Strategija je polazila od oko 63 posto građana s barem osnovnim digitalnim vještinama, tada znatno iznad europskog prosjeka, a rezultat za 2025. iznosi 63,4 posto prema 60,4 posto u EU-u. Hrvatska je, dakle, zadržala približno istu razinu dok se europski prosjek približio. Nacionalna putanja za 2025. bila je 69 posto, a dugoročna ambicija još viša. Kod ICT stručnjaka rezultat od 4,9 posto zaposlenosti gotovo je na prosjeku Unije, ali sama Strategija cilja znatno veći udio do kraja desetljeća.

Upravo zbog toga jedna zbirna ocjena digitalizacije ne bi rekla mnogo. Zemlja može istodobno imati brzu optiku, gotovo potpunu 5G pokrivenost i vrlo dobre pojedine državne platforme, a da građanin u konkretnom upravnom postupku i dalje mora ponovno dostavljati dokument koji država već ima. Europska komisija navodi da se 76 posto građana i dalje susreće sa situacijom u kojoj javnom tijelu mora ponovno dati osobne podatke koje je javni sektor već prikupio. Istodobno 32 posto poduzeća prijavljuje kašnjenja povezana sa sporim administrativnim procesima.

To je možda najbolja mjera razlike između digitalne dostupnosti i stvarne transformacije. Ako postoji portal na kojem se može započeti postupak, to još ne znači da je cijeli postupak digitaliziran. Ako je obrazac elektronički, ali službenik mora ručno prepisivati podatke u drugi sustav, korisnik dobiva digitalno sučelje, ali država ne dobiva digitalni proces. Strategija je još 2022. upravo takvu silosnu organizaciju navela kao problem i upozorila na velik broj registara i baza koje nisu dovoljno povezane.

U međuvremenu su izgrađeni važni zajednički slojevi. Središnji sustav interoperabilnosti i Državna sabirnica znatno su prošireni, centralni data lake dovršen je u lipnju 2026., a više od 500 tijela javne uprave dobilo je pristup zajedničkoj podatkovnoj infrastrukturi. Centar dijeljenih usluga, odnosno državni cloud, širio je broj korisnika, dok su mGrađani i potportal Životne situacije trebali pomaknuti usluge iz logike institucija prema logici korisnika.

To je važan napredak, ali ne zatvara pitanje učinka. Korištenje e-uprave u 2025. smanjilo se s 82,9 na 75,3 posto. Taj postotak nije isti pokazatelj kao ocjena 75,3 boda za digitalne javne usluge građanima, i tu metodološku razliku treba jasno držati. Prvi govori o tome koliko ljudi koristi internetske stranice ili aplikacije javnih tijela, drugi o dostupnosti i funkcionalnosti odabranih usluga. Slučajno ista brojka ne znači isto mjerenje.

Metodološka disciplina zato nije fusnota, nego preduvjet za poštenu ocjenu. Stari DESI cilj iz Strategije, novi pokazatelji Digitalnog desetljeća i podpokazatelji eGovernment Benchmarka ne smiju se pretvarati u jednu umjetnu vremensku seriju. Za svaki rezultat treba navesti što se mjeri, na koju se godinu odnosi i s kojim ga je pokazateljem uopće moguće usporediti. Tek tada se može razlikovati stvarni napredak od promjene metodologije.

Dodatnu zbrku stvaraju podpokazatelji eGovernment Benchmarka, na koje se Vlada pozvala u veljači 2026. Premijer je tada naveo da 92 posto korisnika dobiva jasan digitalni ishod i potvrdu, da prekogranične usluge dosežu 87 posto, korisnička podrška 96 posto te da ukupna online dostupnost usluga koje se mogu dovršiti bez odlaska na šalter doseže 96 posto. Te brojke ne treba suprotstavljati ocjenama Digitalnog desetljeća kao da jedna strana mora biti pogrešna. One mjere druge dimenzije i drukčiji uzorak usluga.

Za čitatelja je zato važnije razumjeti što se mjeri nego odabrati povoljniju brojku. Hrvatska može imati vrlo dobru dostupnost i jasan ishod kod usluge koja je već potpuno digitalizirana, a istodobno slabiji ukupni rezultat zato što dio drugih postupaka nije dostupan od početka do kraja, osobito poduzećima ili prekograničnim korisnicima. Tek kada se ta dva pogleda spoje, dobiva se realna slika digitalne države.

Jedan od zanimljivijih nalaza skriva se u razlici između domaćih i prekograničnih usluga. Hrvatska je 2025. imala vrlo visoku ocjenu nacionalnih digitalnih usluga za građane, 95,68 bodova, dok su prekogranične usluge bile na 55. Kod poduzeća su nacionalne usluge dosegnule 97,73 boda, a prekogranične samo 37,5. To znači da slabi ukupni rezultat nije posljedica toga da Hrvatska nema digitalne usluge, nego i činjenice da one nisu jednako upotrebljive preko granice i da dio procesa još nije potpuno digitaliziran od početka do kraja.

Financijski okvir također traži oprez. Strategija je za cilj digitalizirane javne uprave procjenjivala oko 515 milijuna eura, izvorni NPOO za širu komponentu digitalne transformacije društva i javne uprave imao je drugi financijski okvir, dok Europska komisija danas navodi oko 1,5 milijardi eura ukupnog digitalnog doprinosa hrvatskog plana oporavka i još oko 0,9 milijardi eura kohezijskih sredstava za digitalnu transformaciju. To nisu isti novci i ne smiju se zbrajati kao jedan proračun Strategije.

Važan dio te slike prethodio je i samoj Strategiji. Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije u odgovorima za ICTbusiness Media navodi da su u financijskom razdoblju 2014.–2020. kroz poziv „Razvoj e-usluga“ završeni projekti ukupne vrijednosti 81,9 milijuna eura, od čega 69,4 milijuna eura iz Europskog fonda za regionalni razvoj, te da je kroz njih razvijeno više od 40 novih e-usluga. U istom razdoblju Centar dijeljenih usluga realiziran je u vrijednosti 47,9 milijuna eura, uz 40,4 milijuna eura bespovratnih sredstava, dok je za 20 projekata širokopojasnog interneta u područjima bez odgovarajuće infrastrukture dodijeljeno 82,63 milijuna eura bespovratnih sredstava. Ti podaci pokazuju da aktualna Strategija ne počinje na praznom terenu, nego nadograđuje višegodišnji ciklus europski financirane digitalizacije.

I aktualni plan Digitalnog desetljeća pokazuje koliko je financijski ciklus koncentriran u kratkom razdoblju. Hrvatska nacionalna mapa obuhvaća 31 mjeru s ukupnim proračunom od oko 635 milijuna eura, a Europska komisija navodi da 39 posto mjera završava do kraja 2026. Riječ je o približno 106 milijuna eura, odnosno 17 posto javnog proračuna te mape. Kraj velikog dijela NPOO projekata zato dolazi upravo u trenutku kada bi izgrađeni sustavi trebali prijeći iz razvojne faze u rutinski rad, održavanje i daljnju nadogradnju.

Jelena Jurišić iz ENT Grupe drugu polovicu desetljeća zato sažima u tri prioriteta: digitalnu infrastrukturu, uključujući AI kapacitete, tretirati kao stratešku infrastrukturu države; sustavno ulagati u otpornost, kibernetičku sigurnost i domaće tehnološke kompetencije; te javne investicije i regulativu vezati uz mjerljive gospodarske i društvene učinke. U praksi to znači pomaknuti kriterij uspjeha s broja instaliranih sustava na vrijeme koje je građanin uštedio, trošak koji je poduzeću smanjen i proces koji je u državi stvarno pojednostavljen.

Četiri godine nakon donošenja Strategije zato se može reći da je Hrvatska izgradila velik dio infrastrukture koja joj je nedostajala, ali ne i da je digitalna transformacija završila. Mreže su ispred putanje, e-zdravstvo je relativno snažno, interoperabilna infrastruktura raste i država ima sve više zajedničkih platformi. Istodobno javne usluge za građane i osobito poduzeća još zaostaju, a iskustvo korisnika pokazuje da administrativni procesi nisu jednako transformirani kao tehnologija ispod njih.

To je i najpoštenija slika „Digitalne Hrvatske na pola puta“: država je u četiri godine napravila vidljiv tehnički iskorak, ali sljedeća polovica posla više neće biti primarno gradnja platformi. Bit će to pojednostavljenje postupaka, uklanjanje dupliciranog traženja podataka, povezivanje sustava i dokazivanje da digitalna infrastruktura građanima, službenicima i tvrtkama stvarno štedi vrijeme i novac. Upravo će se na tom učinku, a ne na broju novih portala i aplikacija, mjeriti ispunjava li Strategija svoju svrhu.

* Projekt izrade serijala tekstova pod zajedničkim naslovom „Digitalna Hrvatska na pola puta – Četiri godine provedbe Strategije digitalne Hrvatske 2032.“ objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.