Milijarde za AI i podatkovne centre stvaraju novi pritisak na kamatne stope

Val ulaganja u umjetnu inteligenciju povećava potražnju za kapitalom i mogao bi dulje zadržati kamatne stope na višoj razini, upozorili su središnji bankari okupljeni uz godišnje sastanke MMF-a i Svjetske banke u Bangkoku. Novac se istodobno traži za čipove, podatkovne centre, električne mreže i telekomunikacije, dok se očekivani rast produktivnosti još nije u cijelosti pojavio u gospodarstvu.

Predsjednik američkih Federalnih rezervi Kevin Warsh opisao je AI investicijski val kao snažan šok potražnje. Kompanije troše unaprijed jer žele osigurati računalni kapacitet, energiju i zemljište prije konkurenata. Ako ponuda opreme, električne energije i kvalificiranih radnika ne raste jednako brzo, cijene i plaće rastu, a središnje banke imaju manje prostora za snižavanje kamata.

U središtu rasprave je neutralna kamatna stopa, često označena kao R-star. To je teorijska razina pri kojoj monetarna politika niti potiče niti koči gospodarstvo. Ne može se izravno promatrati i procjenjuje se modelima, ali dugotrajnija potražnja za ulaganjem može je podignuti. Za ICT sektor to znači da poslovni planovi građeni na jeftinom dugu više ne mogu pretpostaviti brz povratak uvjeta iz desetljeća nakon financijske krize.

Podatkovni centar ima neobičan profil financiranja. Velik dio troška nastaje prije prvog prihoda: zemljište, priključak, zgrada, hlađenje i oprema plaćaju se unaprijed, dok se kapacitet prodaje godinama. Ako kamatna stopa poraste, projekt mora ostvariti višu popunjenost ili višu cijenu najma da bi zadržao isti povrat. Operateri s velikim dugom i nedovoljno čvrstim ugovorima prvi osjećaju promjenu.

Sličan pritisak pogađa proizvođače čipova i njihove dobavljače. Nova tvornica ili linija za napredno pakiranje traži milijarde dolara i nekoliko godina do punog kapaciteta. Viši trošak kapitala povećava vrijednost sigurnih dugoročnih narudžbi te prednost kompanija koje mogu financirati ulaganje iz novčanog toka. Manji igrači ovise o državnim potporama, strateškim partnerima ili skupljem dugu.

Rizik se prenosi i na elektroenergetski sustav. Mrežni operatori moraju graditi trafostanice, dalekovode i proizvodnju prije nego što znaju koliko će AI kampusa doista biti dovršeno. Ako se potražnja materijalizira, nedostatak priključaka usporava rast. Ako dio projekata bude otkazan, trošak može ostati na mreži i potrošačima. Ugovori o priključenju, jamstva i raspodjela troška zato postaju važan dio tehnološke politike.

Središnji bankari upozoravaju i na moguću financijsku korekciju ako AI ne donese očekivanu produktivnost. Prihodi od modela i oblaka tada ne bi opravdali cijene imovine ni dug podignut za infrastrukturu. Projekti s najvišom polugom morali bi refinancirati obveze uz nepovoljnije uvjete, prodati kapacitet ili odgoditi gradnju. Tržište već razlikuje tvrtke s ugovorenim kupcima od onih koje grade na očekivanoj potražnji.

Više kamate stvaraju problem i državama. Vlade istodobno financiraju obranu, energiju, industrijsku politiku i digitalnu infrastrukturu, dok im raste trošak servisiranja postojećeg duga. Državne potpore za tvornice čipova ili mreže morat će se pažljivije usmjeravati prema projektima s jasnim rokovima, privatnim sufinanciranjem i dokazivim gospodarskim učinkom. Fiskalna disciplina tako postaje ograničenje tehnološke strategije.

Za investitore više nije dovoljno procijeniti brzinu rasta AI potražnje. Moraju pratiti strukturu duga, dospijeća, cijenu energije, obvezu minimalnog zakupa i koncentraciju kupaca. Projekt s vrhunskom tehnologijom može biti financijski slab ako ovisi o jednom zakupcu ili refinanciranju u nepovoljnom trenutku. Nasuprot tome, ugovoreni prihod i vlastiti kapital mogu zaštititi gradnju od kratkoročnog kolebanja tržišta.