Hrvatska ima mreže, ali nedostaju megavati

Digitalna utrka više se ne vodi samo kroz kilometre optičkog kabela i broj baznih stanica. S razvojem umjetne inteligencije i digitalizacijom javnih sustava jednako važni postaju električna energija, podatkovni centri, međunarodne optičke veze, dostupnost zemljišta, dozvole, rashladna infrastruktura i kapacitet mreže da prihvati nove velike potrošače.

Hrvatska u tu utrku ulazi iz dvosmislene pozicije. Prema studiji Europske komisije Broadband coverage in Europe 2025, na koju se poziva HAKOM, pokrivenost FTTH mrežama iznosi 77,9 posto i iznad je prosjeka EU-a od 74,1 posto, a 5G pokrivenost od 97,8 posto također je iznad europskih 96,8 posto. Ukupna VHCN pokrivenost od 82,7 posto ipak je ispod prosjeka EU-a od 85,7 posto. Slabost su ruralna područja: ondje je VHCN pokrivenost 54,2 posto, a europski prosjek 66,1 posto.

HAKOM-ovi podaci pokazuju brzinu promjene. Broj svjetlovodnih priključaka porastao je sa 194.352 u 2022. na 497.605 na kraju prvog tromjesečja 2026., a ukupan broj VHCN priključaka s 371.629 na 641.996. Broj 5G korisnika u istom je razdoblju porastao s 429.845 na više od 2,7 milijuna. Ulaganja u FTTH i VHCN mreže porasla su s 91 milijun eura u 2022. na 135,7 milijuna eura u 2025. HAKOM ne izrađuje projekcije do 2030., ali upozorava da će za ruralna područja, uz komercijalna ulaganja, biti presudni državne potpore i europski izvori financiranja.

Operatori potvrđuju isti trend. Iz Hrvatskog Telekoma navode da je pokrivenost kućanstava optikom porasla s 39 na 78 posto te da je HT zaslužan za oko 60 posto tog rasta, s milijun kućanstava i poslovnih korisnika pokrivenih optikom. Telemach navodi da mrežu od 10 gigabita nudi za više od 330 tisuća kućanstava, a mobilnom mrežom s 5G-om pokriva 99 posto populacije. Bojan Klasan, voditelj data centra u A1 Hrvatska, ističe da dvije trećine tržišta pokriva A1-ova optička infrastruktura, a 98 posto Hrvatske A1-ova 5G mreža, ali i da slaba karika nije sama mreža, nego regulativa u području građenja te nedovoljna primjena clouda i umjetne inteligencije u gospodarstvu.

Rast podatkovnih centara mijenja i zahtjeve prema mrežama. Klasan upozorava da standardne veze više nisu dovoljne: traže se optički pravci kapaciteta 100 i 400 Gbit/s, fizički odvojene i redundantne trase, lokalna razmjena prometa i minimalna latencija. Hrvatska za to ima dobre pretpostavke, uključujući CIX, hrvatsko središte za razmjenu internetskog prometa, koje okuplja desetke članica i godišnje prenosi stotine petabajta podataka. Da bi postala regionalno čvorište, prema Klasanu mora razvijati nove međunarodne optičke trase i privući vodeće globalne pružatelje sadržaja. HAKOM dodaje da podatkovni centri nisu zasebno regulirana kategorija elektroničkih komunikacija te da same regulatorne mjere nisu dovoljne za stvaranje regionalnog čvorišta, nego su potrebni i ulaganja, međunarodni kapaciteti, energetski uvjeti i potražnja.

Računalna infrastruktura pokazuje znatno skromniju sliku od pristupnih mreža. Materijal Vlade Republike Hrvatske za Nacionalno vijeće za digitalnu transformaciju početkom 2026. evidentira 66 podatkovnih centara ukupne površine 18.394 četvorna metra i ukupne snage 20,6 MW. Od toga su 44 državna centra s 11,5 MW, a 22 komercijalna s 9,1 MW. U istom materijalu navodi se dodatnih približno 12,75 MW planiranih kapaciteta te oko 1,3 MW u izgradnji. Broj objekata pritom treba tumačiti oprezno jer obuhvaća i niz manjih državnih lokacija koje nisu usporedive s velikim komercijalnim centrima; za tržišnu snagu važniji su operativni IT kapacitet, ukupna priključna snaga, popunjenost i mogućnost širenja. Podaci najvećih komercijalnih operatora daju konkretniji osjećaj stvarnog tržišnog kapaciteta.

Kod ocjene kvalitete infrastrukture valja biti precizan jer se oznaka Tier često koristi slobodno. Prema službenom popisu Uptime Instituta, certifikat Tier III za izgrađeni objekt (Facility) u Hrvatskoj imaju samo četiri podatkovna centra: A1-ov centar u Zagrebu, APIS IT-ov DC Jaska u Jastrebarskom, DC North u Varaždinu i AKD-ov centar u Svetoj Nedelji. APIS IT ima dva podatkovna centra, ali certifikat ima samo DC Jaska, dok centar u zgradi tvrtke u Paljetkovoj ulici u Zagrebu nije certificiran. Hrvatski Telekom (Zagreb 1 i Zagreb – Remete) i HOPS (Data Hub Tumbri) imaju certifikat Tier III za projektnu dokumentaciju (Design), koji potvrđuje projekt, ali ne i izvedbu. DataBox navodi da je njegova infrastruktura projektirana prema načelima dostupnosti Tier III i Tier IV, a Digital Realty primjenjuje norme ISO 27001, ISO 9001 i ISO 14001 te PCI-DSS i SOC 2, ali nijedan od njih nije na Uptimeovu popisu certificiranih objekata.

Zato svaka najava velikog AI ili podatkovnog projekta mora proći ozbiljnu provjeru. Primjer Topuskog i projekta Pantheon Atlas treba koristiti kao studiju slučaja, ali oprezno. KONČAR je objavio pismo namjere o mogućem sudjelovanju u energetskom dijelu projekta, a Data Center Dynamics prenio je tvrdnje o infrastrukturi za centar do 1 GW i 800 MW IT opterećenja. To nisu isto što i financijski zatvoreni ugovori, priključna snaga u radu i izgrađena mreža.

Goran Đoreski, direktor Digital Realtyja za Hrvatsku, smatra da je stvarno ograničenje rasta kombinacija energetskog priključka i regulatorno-administrativnog okvira, a ne hlađenje, oprema ili kapital. „Investitor može planirati s dužim rokom, ali ne može planirati s neizvjesnim”, kaže Đoreski i dodaje da podatkovne centre treba prepoznati kao infrastrukturu, a ne kao standardnu poslovnu gradnju. Ako se to posloži, Hrvatska se po njegovu mišljenju može pozicionirati kao ulaz u jugoistočnu Europu. Klasan traži jedinstvenu kontaktnu točku za strateške digitalne projekte i transparentan uvid u raspoložive mrežne i energetske kapacitete.

Upravo to predviđa europski okvir. Andrea Čović Vidović, zamjenica voditeljice Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj, objašnjava da prijedlog Akta o razvoju računalstva u oblaku i umjetne inteligencije (CADA) želi najmanje utrostručiti kapacitete podatkovnih centara u Uniji u pet do sedam godina, ali ne propisuje nacionalne kvote. Države bi trebale izraditi nacionalne strategije, ukloniti administrativne prepreke, uvesti zone ubrzanog razvoja i jedinstvene kontaktne točke za investitore, a kod strateških projekata uzimat će se u obzir i uravnoteženija geografska raspodjela kapaciteta.

Globalna utrka pritom ubrzava. Prema procjeni JLL-a (Jones Lang LaSalle), jedne od najvećih svjetskih konzultantskih kompanija za komercijalne nekretnine, infrastrukturu i ulaganja, svjetski kapacitet podatkovnih centara u 2025. iznosio je oko 103 GW, a do 2030. mogao bi narasti na približno 200 GW. CBRE, globalna kompanija za poslovne nekretnine i investicijsko savjetovanje koja zasebno prati tržište podatkovnih centara, očekuje da će europsko tržište do kraja 2026. dosegnuti oko 13 GW, približno petinu više nego godinu prije. Prema istom CBRE-ovu istraživanju, novi ugovoreni colocation kapaciteti namijenjeni umjetnoj inteligenciji u prvoj polovici 2026. više su nego učetverostručeni. To je tržište na kojem dostupnost električne energije, rokovi priključenja i kvalitetna mrežna povezanost sve više određuju gdje će se graditi novi kapaciteti.

Kod samih podatkovnih centara slika je puno fragmentiranija. Hrvatska nema jednu javnu i metodološki usklađenu bazu koja bi za svaki objekt pokazivala operativni IT load, ukupnu priključnu snagu, popunjenost, fazu razvoja i planirano proširenje. Zato se broj objekata, broj rackova i ukupni megavati iz različitih evidencija ne mogu jednostavno zbrajati. Upravo je to prva velika rupa u domaćoj digitalnoj statistici: zemlja koja želi privući AI infrastrukturu još nema javni pregled koliko računalne snage stvarno radi i koliko je nove snage realno dostupno.

Još jedan važan sloj tržišta nalazi se izvan klasične komercijalne kolokacije. APIS IT upravlja dvama podatkovnim centrima za ključne državne sustave i državni cloud, Fina u svojim centrima drži niz horizontalnih javnih servisa, a akademska infrastruktura HR-ZOO povezuje pet podatkovnih centara u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Takvi kapaciteti ne ulaze uvijek u iste tržišne statistike kao komercijalni centri, ali za nacionalnu digitalnu otpornost imaju veliku težinu. Upravo zato buduća hrvatska evidencija mora razdvojiti komercijalni, državni, akademski i interni korporativni kapacitet te za svaki navesti usporedivu mjeru IT snage. Bez toga se u istoj tablici zbrajaju objekti koji služe potpuno različitim korisnicima i imaju potpuno različitu ulogu.

Globalni trendovi Hrvatskoj mogu ići u korist jer se europski AI podatkovni centri sve više udaljavaju od tradicionalnih čvorišta u potrazi za energijom, zemljištem i bržim priključkom. Ali šansa nije isto što i strategija. Za sada je najtočniji opis sljedeći: Hrvatska ima relativno dobru pristupnu mrežu, ali još nema računalni kapacitet koji bi odgovarao ambiciji digitalnog suvereniteta.

* Projekt izrade serijala tekstova pod zajedničkim naslovom „Čija je digitalna Hrvatska? – Infrastruktura, sigurnost i interesi iza digitalne budućnosti države“ objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.