Europa ulazi u utrku za AI kapacitete

Utrka za umjetnu inteligenciju sve se manje vodi samo kroz modele i aplikacije, a sve više kroz pristup električnoj energiji, zemljištu, mrežnim priključcima, čipovima i dugoročnim ugovorima za podatkovne centre. Najveće tehnološke kompanije ulaze u razdoblje u kojem se konkurentska prednost ne mjeri samo kvalitetom algoritama, nego i time tko može osigurati dovoljno računalnog kapaciteta za treniranje i izvođenje modela. Procjene za 2026. pokazuju da će pet najvećih američkih hiperskalera zajedno premašiti prag od 600 milijardi dolara kapitalnih izdataka, pri čemu se oko tri četvrtine tog iznosa povezuje s AI infrastrukturom. To umjetnu inteligenciju pretvara u jedan od najvećih investicijskih ciklusa u digitalnoj industriji.

Pritom se više ne govori samo o rastu cloud poslovanja, nego o investicijskoj dinamici koja sve više sliči energetskim i industrijskim megaprojektima. Pojedine novije procjene već govore o ukupnim ulaganjima koja bi se mogla približiti iznosu od 700 milijardi dolara, dok kapitalna intenzivnost najvećih kompanija doseže razine koje su donedavno bile nezamislive za tehnološki sektor. Amazon, Microsoft, Alphabet, Meta i Oracle više ne ulažu samo iz operativnog novčanog toka, nego sve snažnije koriste i dužnička tržišta, jer se gradnja podatkovnih centara, nabava akceleratora, transformatora, mrežne opreme i sustava hlađenja odvija tempom koji nadilazi klasične investicijske cikluse.

Tako treba gledati novi val poteza koje povlače Anthropic, OpenAI, Microsoft, Oracle, Amazon, Google, Meta, Nebius i specijalizirani pružatelji AI clouda. Anthropic je osigurao višegodišnji oslonac kroz dogovor vrijedan više od 100 mlrd. dolara za korištenje AWS tehnologija tijekom idućeg desetljeća, uz kapacitet do 5 gigavata. Paralelno širi računalnu bazu kroz višegigavatne aranžmane za nove generacije akceleratorske infrastrukture, dok traži ljude koji će u Europi voditi komercijalno ugovaranje kapaciteta podatkovnih centara. To pokazuje važan pomak: AI kompanije više ne žele biti isključivo kupci gotovih cloud usluga, nego žele dublju kontrolu nad lancem nabave infrastrukture.

Anthropicov europski iskorak zato nije tek kadrovsko pojačanje, nego signal da se tržište izravnog zakupa i razvoja kapaciteta širi iz SAD-a prema najvažnijim europskim čvorištima. U oglasima i industrijskim krugovima posebno se ističu takozvana FLAP-D tržišta, odnosno Frankfurt, London, Amsterdam, Pariz i Dublin, ali sve veću težinu dobivaju i nordijske zemlje te jug Europe. Razlog je jednostavan: AI laboratoriji više ne mogu čekati da im klasični cloud ugovori osiguraju dovoljno računalne snage, nego moraju unaprijed pregovarati s developerima podatkovnih centara, energetskim kompanijama, operatorima mreža i lokalnim vlastima.

Europski aspekt priče posebno je važan jer se tržište kreće od klasičnih cloud regija prema velikim AI tvornicama. Dosadašnja logika gradnje podatkovnih centara oslanjala se na blizinu korisnika, latenciju, porezni okvir i dostupnost telekomunikacijskih veza. Nova AI infrastruktura traži stotine megavata po lokaciji, brze elektroenergetske priključke, hlađenje, visoku gustoću ormara i predvidive cijene energije. Zato su nordijske zemlje, dijelovi Pirenejskog poluotoka, Francuska, Italija i pojedina tržišta srednje Europe postali zanimljiviji za ulagače.

Upravo se tu mijenja i odnos snaga među kompanijama. Microsoft, Amazon, Google i Meta imaju vlastite bilance, iskustvo u gradnji podatkovnih centara i goleme postojeće cloud platforme. OpenAI, Anthropic, Mistral i drugi AI laboratoriji imaju modele, potražnju i tržišnu privlačnost, ali se u infrastrukturi moraju oslanjati na partnere, dugoročne zakupne ugovore ili vanjsko financiranje. Zato se industrija sve jasnije dijeli na one koji mogu sami graditi, one koji mogu unaprijed zakupiti kapacitet i one koji moraju čekati da im netko drugi otvori prostor na već zagušenom tržištu.

Finska je dobar primjer tog modela. Ondje se gradi AI tvornica u Lappeenranti kapaciteta do 310 megavata, s prvim kapacitetima od 2027. godine. Projekt kombinira hladniju klimu, dostupnost energije, postojeći industrijski ekosustav i ambiciju da Europa dobije više računalne infrastrukture za vlastite potrebe. Isti investitor razvija i druge europske kapacitete, uključujući Francusku, te cilja više gigavata ugovorene snage na globalnoj razini. Time se oblikuje nova karta AI infrastrukture, na kojoj energetski profil države može biti jednako važan kao porezni ili regulatorni okvir.

Nordijske zemlje pritom nisu privlačne samo zbog klime, nego i zbog elektroenergetskog profila. Hladnije okruženje smanjuje dio troškova hlađenja, a dostupnost obnovljivih i stabilnijih izvora energije olakšava planiranje velikih opterećenja. No i ondje se otvara političko pitanje: koliko mrežnog kapaciteta treba rezervirati za podatkovne centre, a koliko za industriju, elektrifikaciju prometa, grijanje i lokalne razvojne projekte. AI centar od nekoliko stotina megavata više nije običan korisnik priključka, nego objekt koji može promijeniti prioritete cijelog regionalnog elektroenergetskog sustava.

Norveška i Portugal pokazuju drugi dio iste dinamike. U Narviku se razvija veliki AI kampus povezan s Nscaleom, pri čemu je Microsoft preuzeo dodatni računalni kapacitet koji je ranije bio povezan s OpenAI-jevim planovima izravnog zakupa. To potvrđuje da se odnosi između velikih modelskih kuća i cloud divova mijenjaju, ali i da OpenAI ostaje snažno vezan uz Microsoftovu infrastrukturu. U Portugalu se Sines pozicionira kao veliki AI podatkovni centar za južnu Europu, s planom raspoređivanja tisuća Nvidijinih akceleratora. Španjolska, posebno Aragon i Madrid, također se nameće kao ozbiljan cloud i AI čvor, uz velike najave ulaganja u podatkovne centre.

Južna Europa pokušava kapitalizirati kombinaciju obnovljivih izvora, industrijskih zona, pomorskih i optičkih veza te blizine velikih poslovnih tržišta. Portugal i Španjolska pritom žele postati ulazna točka za AI infrastrukturu prema Europi, Africi i Latinskoj Americi, dok Danska, Francuska i Italija naglašavaju industrijsku primjenu, suvereni cloud i potrebe reguliranih sektora. Za investitore to znači da Europa više nije samo sekundarno tržište za cloud regije, nego prostor u kojem se mogu graditi specijalizirani AI pogoni za treniranje, inferenciju i obradu osjetljivih podataka.

Italija se pozicionira kroz širenje cloud regija i naglasak na podatkovnoj suverenosti, niskoj latenciji i reguliranim sektorima. Otvaranje dodatnih cloud kapaciteta u Torinu potvrđuje da veliki pružatelji infrastrukture ne gledaju Europu samo kao jedinstveno tržište, nego kao skup nacionalnih regulatornih i poslovnih ekosustava. Za banke, javni sektor, zdravstvo, obranu, proizvodnju i farmaceutsku industriju sve je važnije gdje se podaci obrađuju, pod čijom jurisdikcijom se nalazi infrastruktura i kakvi su uvjeti za primjenu AI-ja. Zbog toga će infrastruktura u Europi sve više biti pitanje industrijske politike.

No, širenje neće biti linearno. Energetski troškovi već su zaustavili ili usporili pojedine projekte. Britanski primjer pokazuje koliko su AI podatkovni centri osjetljivi na cijenu industrijske električne energije, trajanje priključenja na mrežu i regulatornu neizvjesnost oko autorskih prava i podataka za treniranje modela. Ako objekt može biti izgrađen za dvije godine, ali priključak na mrežu treba čekati višestruko dulje, financijska logika projekta počinje pucati. Isto vrijedi za države s visokim cijenama energije.

Zaustavljanje britanskog projekta Stargate pokazuje da kapital sam po sebi više nije dovoljan. Projekt koji je trebao krenuti s tisućama grafičkih procesora i postupno rasti prema još većim kapacitetima naišao je na kombinaciju skupog napajanja, nejasnih regulatornih uvjeta i ograničene infrastrukturne izvedivosti. To je važna lekcija za europske vlade: najave ulaganja u AI zvuče impresivno, ali bez mrežnih priključaka, energetske strategije i jasnih pravila o podacima, autorskim pravima i lokalnim dozvolama lako ostaju politički slogan.

Zato će se iduća faza europske AI utrke odvijati na tri razine. Prva je fizička: tko ima energiju, mrežu, zemljište, hlađenje i dozvole. Druga je financijska: tko može podnijeti investicije koje se više ne financiraju samo iz operativnog novčanog toka, nego sve češće kroz obveznice, projektno financiranje, leasing GPU kapaciteta i dugoročne zakupne ugovore. Treća je regulatorna: tko može ponuditi pravnu sigurnost za podatke, autorska prava, industrijsku primjenu i prekogranično pružanje usluga.

Energetska dimenzija pritom će postati još važnija. Globalna potrošnja električne energije u podatkovnim centrima do kraja desetljeća mogla bi se približno udvostručiti, dok će AI podatkovni centri rasti još brže od ukupnog tržišta. No lokalni učinak bit će važniji od globalnog prosjeka: u nekim državama podatkovni centri ostat će tek jedan od većih industrijskih potrošača, dok u pojedinim regijama mogu preuzeti velik dio novog mrežnog kapaciteta i izazvati sukobe s drugim industrijama, lokalnim zajednicama i ciljevima dekarbonizacije.

Za investitore to otvara dvostruku sliku. Dobavljači čipova, memorije, mrežne opreme, transformatora, hlađenja, kabela, građevinskih radova i energetskih rješenja profitiraju dok god se investicijski ciklus nastavlja. No istodobno se sve više postavlja pitanje povrata: koliko prihoda AI usluge moraju generirati da bi opravdale stotine milijardi dolara ulaganja u infrastrukturu. Najveći hiperskaleri mogu izdržati duže razdoblje pritiska, ali specijalizirani pružatelji kapaciteta i developeri koji agresivno grade unaprijed bit će znatno osjetljiviji ako potražnja uspori, cijena kapitala poraste ili mrežni priključci zakasne.

Za Europu je to prilika, ali i upozorenje. Potražnja za AI računalnim kapacitetima raste brže od sposobnosti tržišta da izgradi podatkovne centre, osigura čipove i priključi ih na mrežu. Ako Europa želi biti više od korisnika američkih modela i američke infrastrukture, mora brže povezati energetsku politiku, digitalnu strategiju, industrijske poticaje i regulatornu predvidljivost. U protivnom će se europska suverenost u umjetnoj inteligenciji svesti na političku formulaciju, dok će stvarna kontrola nad kapacitetom ostati u rukama onih koji već sada rezerviraju gigavate, lokacije i čipove godinama unaprijed.

Sljedeća velika AI bitka zato se neće voditi samo u laboratorijima, na benchmark testovima i kroz nove verzije modela. Vodit će se na trafostanicama, u ugovorima o opskrbi električnom energijom, u postupcima priključenja na mrežu, u lokalnim prostornim planovima i u političkim odlukama o tome koliko digitalne budućnosti pojedina država može fizički podnijeti. Europa u toj utrci još ima prostor za vlastitu strategiju, ali samo ako shvati da računalna snaga više nije usluga iz clouda, nego nova industrijska sirovina.