Europa pred najvećom obrambenom tranzicijom u 30 godina

Europa se nalazi na povijesnoj prekretnici u redefiniranju svoje obrambene moći. Analiza globalne konzultantske kuće McKinsey & Company otkriva da kontinent ulazi u najopsežniju transformaciju sustava sigurnosti od završetka Hladnog rata, potaknut ratom u Ukrajini, ubrzanom militarizacijom svijeta i tehnološkom revolucijom predvođenom umjetnom inteligencijom. Europske članice NATO-a već su se obvezale povećati izdvajanja za obranu na 3,5 posto BDP-a do 2035., što znači da će već do 2030. proračuni narasti na oko 2,9 posto BDP-a ili približno 800 milijardi eura godišnje. Samo izdvajanja za opremu trebala bi dosegnuti 335 milijardi eura – gotovo dvostruko više nego 2025. i devet puta više nego 2014.

McKinsey upozorava da taj golemi financijski zamašnjak otvara prostor za stvaranje do 1,2 milijuna novih radnih mjesta diljem Europe, no dolazi u trenutku kada kontinent demografski slabi i gubi oko milijun radnika godišnje. Industrijski kapaciteti, godinama reducirani i podinvestirani, danas se moraju ubrzano širiti kako bi odgovorili na potražnju koju nameće novo geopolitičko okruženje. Paralelno s time, obrambeni sustavi suočavaju se s inertnim birokratskim procesima nabave koji su desetljećima bili fokusirani na kontrolu i smanjenje rizika, a ne na brzinu i učinkovitost – u potpunoj suprotnosti s potrebama modernog bojišta.

Autori dokumenta europsku situaciju opisuju kao „gordijski čvor“ – splet šest međusobno ovisnih i teško razdvojivih problema. Prvi je definiranje potreba budućeg bojišta: dok Ukrajina već živi rat 21. stoljeća koji kombinira dronove, AI, senzore i agilne taktičke sustave, Europa još nije ujednačila stratešku viziju o tome koje sposobnosti želi prioritetno graditi. Drugi problem je spor i rigidno strukturiran sustav nabave, dok je treći dugoročno smanjivanje industrijske baze i ovisnost o uvozu – Europa danas oko 40 posto opreme kupuje izvan kontinenta. Četvrti izazov jest mobilizacija kapitala, uključujući privatnih ulaganja, bez kojih rast proizvodnih kapaciteta ostaje ograničen. Peti je razvoj učinkovite inovacijske mreže koja može brzo apsorbirati nove tehnologije. Konačno, šesti i možda najteži izazov je radna snaga – vojska i industrija tražit će više od dva milijuna ljudi u trenutku kada se tržište rada već suočava s teškim manjkovima.

Kako bi se taj gordijski čvor mogao prerezati, izvješće izdvaja pet „katalizatora“ koji mogu pokrenuti brze pomake. Prvi je usvajanje višebrzinskog modela nabave koji se prilagođava vrsti sustava – od borbenih platformi do potrošnih sustava i softvera. Takav pristup omogućuje veću toleranciju rizika ondje gdje je potrebna brzina, a zadržava tradicionalnu kontrolu kod strateški najosjetljivijih projekata.

Drugi poticaj je izgradnja industrijske baze koja može brzo povećati proizvodnju u slučaju krize. To uključuje razvoj dvonamjenskih kapaciteta, mogućnost brze konverzije civilnih pogona u obrambene te dugoročne ugovore koji industriji daju predvidljivost i opravdanje za ulaganja.

Treći poticaj odnosi se na veću industrijsku suradnju i integraciju sektora poput robotike, automobilskog inženjeringa i elektronike, čime bi se smanjila fragmentacija i ubrzala difuzija tehnologija. Četvrti poziva na hitno jačanje domaće proizvodnje ključnih sirovina poput TNT-a, nitroceluloze i rijetkih metala. Europa je, kako navodi McKinsey, desetljećima outsourcingom izgubila “prvu milju” opskrbnog lanca – a bez nje nijedna strategija povećanja proizvodnje ne može uspjeti.

Peti i završni poticaj odnosi se na modernizaciju postojećih platformi. Umjesto da se oslanja isključivo na nove nabave, Europa bi mogla postići znatne sposobnosti bržim nadogradnjama senzora, softvera, komunikacijskih sustava i komponenti. Primjer sustava Patriot, koji je unatoč desetljećima službe zadržao vrhunsku učinkovitost zahvaljujući kontinuiranim nadogradnjama, ilustrira koliko ciljane modernizacije mogu biti strateški vrijedne.

Zaključak McKinseyjeva dokumenta iznimno je jasan: Europa ima povijesnu priliku da ulaganja bez presedana pretvori u stvarnu obrambenu snagu i tehnološko vodstvo. No da bi uspjela, mora istovremeno promijeniti način nabave, povećati industrijske kapacitete, obnoviti lance opskrbe, privući radnu snagu i ubrzati inovacije. Prozor za djelovanje je uzak – a sigurnosni rizici rastu. Upravo zato, poručuju autori, ključne odluke moraju biti donesene sada, prije nego što se geopolitika promijeni brže nego što Europa može reagirati.