Danska i Estonija nude dvije različite lekcije

Kada se govori o europskim predvodnicima digitalne države, Danska i Estonija gotovo se automatski pojavljuju kao primjeri. No njihova je vrijednost za Hrvatsku upravo u tome što nisu izgradile isti model. Estonija je poznata po snažno integriranoj digitalnoj arhitekturi, digitalnom identitetu i razmjeni podataka, dok Danska pokazuje kako dugotrajna političko-administrativna koordinacija svih razina vlasti može stvoriti javne usluge koje građani gotovo univerzalno koriste.

Ujedinjeni narodi daju još jedan, metodološki drukčiji presjek. U E-Government Surveyu za 2024. Danska je bila prva među 193 države s EGDI indeksom 0,9847, Estonija druga s 0,9727, a Hrvatska 32. s 0,8818. Hrvatska je u odnosu na 2022. pritom snažno napredovala, s 0,8106 na 0,8818. Ljestvica kombinira kvalitetu online usluga, telekomunikacijsku infrastrukturu i ljudski kapital, pa dobro pokazuje zašto samo brže mreže ne mogu automatski proizvesti najbolju digitalnu upravu.

Upravo zato je korisnije gledati mehanizme nego poredak. Danska i Estonija imaju različite povijesti, drukčiju javnu upravu i drukčiju arhitekturu sustava, ali obje su digitalizaciju pretvorile u dugoročnu institucionalnu disciplinu. Hrvatska je u tehnološkom dijelu razlike napravila velik iskorak; preostali dio sve je više vezan uz pravila, koordinaciju i navike institucija.

Najnoviji podaci Digitalnog desetljeća daju dobru usporednu osnovu. U 2025. Hrvatska je imala 75,3 boda za digitalne javne usluge građanima, Danska 82,2, a Estonija 97,2. Kod usluga za poduzeća Hrvatska je bila na 67,6, Danska na 89,1, a Estonija na 97,5. U e-zdravstvu Hrvatska ima relativno snažnih 87,1 bod, Danska 97,9, a Estonija 100.

Brojke same po sebi ipak ne objašnjavaju zašto sustavi izgledaju tako različito. Danska više od 25 godina koristi višegodišnje zajedničke digitalne strategije koje povezuju središnju državu, regije i lokalnu vlast. Aktualna strategija za razdoblje 2026.–2029. nastavak je tog modela i usmjerena je na povezanije i jednostavnije usluge prilagođene konkretnim životnim situacijama građana.

To je važno jer se velik dio javnih usluga ne može digitalizirati unutar jednog ministarstva. Rođenje djeteta, preseljenje, školovanje, zdravstvena skrb ili pokretanje poduzeća uključuju više registara i institucija. Danski odgovor na taj problem nije samo tehnološki, nego upravljački: zajednički ciljevi dogovaraju se među razinama vlasti koje inače imaju vlastite nadležnosti i proračune.

Stvarna uporaba pokazuje snagu tog modela. Prema Eurostatu, 98 posto stanovnika Danske u dobi od 16 do 74 godine koristilo je 2025. internetsku stranicu ili aplikaciju javne vlasti. To je pokazatelj koji ne govori samo da je usluga dostupna, nego da je digitalni kanal postao normalan način odnosa s državom.

Danska je otišla i korak dalje od dobrovoljne dostupnosti. Digitalna komunikacija s javnim sektorom godinama je zadani kanal, uz mogućnost izuzeća za građane koji ga iz opravdanih razloga ne mogu koristiti. U prvom tromjesečju 2026. Digital Post primalo je 4,86 milijuna stanovnika, dok ih je 238.479 bilo izuzeto. Takav model smanjuje trošak paralelnog održavanja digitalne i papirnate komunikacije, ali funkcionira samo zato što je uz obvezu razvijen i sustav pomoći digitalno ranjivim skupinama.

Isti princip vidi se u nacionalnom digitalnom identitetu MitID. Prema aktualnim podacima danske Agencije za digitalnu upravu, aktivni MitID ima 97,2 posto stanovništva starijeg od 15 godina, registrirano je oko 5,3 milijuna korisnika, a sustav u prosjeku bilježi oko 94,4 milijuna transakcija mjesečno. MitID nije samo državno sredstvo prijave: nastao je u partnerstvu javnog sektora i financijskih institucija, pa se isti identitet koristi i za javne i za bankarske usluge. Time digitalni identitet postaje infrastruktura društva, a ne samo pristup jednom državnom portalu.

Ipak, ni Danska nije savršena. Europska komisija u izvješću za 2026. navodi da je pristup elektroničkim zdravstvenim zapisima i dalje nepotpun, primjerice jer građani ne mogu pristupiti svim medicinskim slikama. Danska tako pokazuje i zašto visoka digitalna zrelost ne znači da su svi problemi riješeni.

Estonija je drukčiji primjer. Njezina digitalna država dugo se oslanja na X-tee, podatkovni sloj koji omogućuje sigurnu razmjenu podataka među informacijskim sustavima. To nije jedna centralna baza u kojoj država drži sve podatke, nego tehnološko-organizacijsko okruženje kroz koje različiti sustavi sigurno komuniciraju.

Estonska posebnost nije centralizacija svih podataka, nego upravo suprotno. Podaci ostaju u sustavima institucija koje su za njih odgovorne, a X-tee osigurava standardiziranu i sigurnu razmjenu. Svaka komunikacija ima revizijski trag, što je jednako važno za povjerenje građana kao i za tehničku sigurnost. Cilj je da se što više usluga odradi u pozadini, pa kontakt građanina s administracijom postaje kraći ili, u idealnom slučaju, gotovo nevidljiv.

X-tee uključuje autentifikaciju, višerazinsku autorizaciju, detaljno evidentiranje događaja te šifriran i digitalno potpisan promet. U praksi to omogućuje da jedno tijelo koristi podatak drugog tijela bez potrebe da građanin dokument fizički prenosi između njih. Once-only načelo tako nije dodatna funkcija portala, nego posljedica načina na koji je država arhitektonski složena.

Takav kontinuitet vidi se u rezultatima. Estonske digitalne javne usluge i za građane i za poduzeća vrlo su blizu maksimalne vrijednosti, a Europska komisija ih opisuje kao široko korištene i pouzdane. Pristup elektroničkim zdravstvenim zapisima dosegnuo je 100 bodova. Istodobno Estonija i dalje ima probleme s manjkom ICT stručnjaka i stagnacijom osnovnih digitalnih vještina, što pokazuje da digitalna država nije projekt koji jednom završi.

Za Hrvatsku je posebno zanimljivo da je krenula u istom smjeru u kojem se nalaze ključni elementi estonskog modela: Državna sabirnica, Središnji sustav interoperabilnosti, autentični registri, digitalni identitet i načelo pribavljanja podataka po službenoj dužnosti. Razlika je u vremenu, dubini primjene i konzistentnosti kroz cijelu javnu upravu.

Upravo se na tom mjestu domaća rasprava približava estonskoj lekciji. Saša Bilić, predsjednik Uprave APIS IT-a, za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info ističe da standardizacija ne znači da svi državni sustavi moraju biti izgrađeni na istoj tehnologiji ili da ih mora razvijati isti dobavljač. „Dobro definirani otvoreni standardi, dokumentirani API-ji, interoperabilnost, prenosivost podataka i modularna arhitektura stvaraju prostor za veću konkurenciju među dobavljačima, dok državi omogućuju da zadrži kontrolu nad arhitekturom i podacima“, navodi Bilić.

Jelena Jurišić, direktorica za tehnologiju ENT Grupe, istu logiku sažima kroz arhitekturu budućih zajedničkih platformi. Za kritične sustave, kaže, modernizacija ne može značiti povremenu potpunu zamjenu sustava, nego kontinuiranu evoluciju uz modularnost, standardizirana sučelja, interoperabilnost i jasno upravljanje životnim ciklusom tehnologije. To je važna poveznica s danskim i estonskim iskustvom: tehnološki standardi imaju smisla tek kada su povezani s dugoročnim institucionalnim upravljanjem.

Danska pak nudi drugu lekciju. Hrvatska strategija također govori o uslugama organiziranima prema životnim situacijama i o horizontalnoj koordinaciji. No hrvatski institucionalni sustav u četiri je godine mijenjao organizacijsku strukturu, a dio strateških i operativnih funkcija raspoređen je među više tijela i uprava. Danska pokazuje koliko je važan dugoročni dogovor koji nadživljava pojedinačne projekte i reorganizacije.

Danska taj kontinuitet podupire i formalnim upravljanjem IT ulaganjima. Državni IT projekti čiji ukupni planirani trošak analize, nabave i provedbe iznosi 10 milijuna danskih kruna ili više moraju proći procjenu rizika državnog Vijeća za IT projekte, a projekti vrijedni 60 milijuna kruna ili više dodatno se upućuju parlamentarnom Odboru za financije prije objave nabave. Model traži poslovni slučaj, upravljačku dokumentaciju, upravljanje rizicima i praćenje koristi, pa se velika digitalna ulaganja ne tretiraju samo kao nabava tehnologije.

Hrvatska Strategija idejno je predvidjela slične elemente: provjeru poslovnih slučajeva, bolju prioritizaciju IT ulaganja i jedinstveniju metodologiju upravljanja projektima. Razlika je u tome što za Hrvatsku još nije jednako lako javno pratiti je li takav model primijenjen na svaki veliki projekt, tko ga provodi i može li loš projekt biti zaustavljen prije nego što mu trošak postane nepovratan.

Postoji i važna zamka u usporedbi. Hrvatska ne može preslikati estonsku arhitekturu kao gotov proizvod niti danski model upravljanja prenijeti bez promjena. Broj stanovnika, ustroj države, lokalna samouprava, naslijeđeni sustavi i pravna tradicija razlikuju se. Usporedba ima smisla samo ako iz svakog modela izvuče princip koji se može primijeniti u hrvatskim uvjetima.

I hrvatski operatori digitalni suverenitet sve češće definiraju kroz kontrolu i mogućnost izbora, a ne kroz izolaciju. Iz Hrvatskog Telekoma za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info navode da su kritični mjesto obrade podataka, pravni okvir, hibridni modeli i mogućnost povezivanja domaćih podatkovnih centara, clouda, telekomunikacijske povezanosti i kibernetičke sigurnosti. Takav pristup je bliži lekciji Danske i Estonije nego ideji nacionalnog tehnološkog otoka: država mora kontrolirati ključne funkcije i imati alternativu, ali istodobno ostati interoperabilna s europskim i globalnim sustavima.

Od Estonije je to prije svega arhitektonska disciplina: podaci se razmjenjuju kroz standardizirani sloj, svaki pristup je kontroliran i evidentiran, a digitalni identitet je temelj odnosa s državom. Od Danske je to upravljačka disciplina: različite razine vlasti desetljećima rade prema zajedničkim strategijama, a korisničko iskustvo promatra se preko životnih situacija, ne administrativnih granica.

Pouke se zato mogu svesti na četiri operativna principa. Prvi je kontinuitet: digitalne politike moraju nadživjeti reorganizacije i promjene političkih prioriteta. Drugi je obvezna uporaba zajedničkih komponenti tamo gdje je to opravdano, uz pomoć onima koji digitalni kanal ne mogu koristiti. Treći je razmjena podataka kao zadani način rada, a ne projekt koji svako tijelo može prihvatiti različitim tempom. Četvrti je upravljanje investicijama kroz poslovni slučaj i naknadno mjerenje koristi.

Peti princip je znanje. Marko Teklić iz A1 Hrvatska za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info naglašava da bi digitalne vještine trebale ostati dugoročni prioritet jer bez njih nije moguće iskoristiti ni najbolju infrastrukturu. Jelena Jurišić iz ENT Grupe dodaje da vlasnik kritičnog sustava mora imati dovoljno vlastitog znanja da upravlja arhitekturom, sigurnošću i životnim ciklusom tehnologije, čak i kada razvoj i održavanje dijeli s vanjskim partnerima.

Hrvatska je do 2026. izgradila velik dio tehnoloških elemenata koji joj omogućuju da smanji razliku. No brojke pokazuju da je razmak u javnim uslugama još velik, osobito za poduzeća i prekogranične procese. Taj se razmak neće zatvoriti samo novim portalom. Potrebni su kontinuitet upravljanja, redizajn procesa i sposobnost da se tehnička interoperabilnost pretvori u jednostavnije iskustvo.

Najkorisnija lekcija Danske i Estonije zato nije da Hrvatska treba postati Danska ili Estonija. Ona je u tome da digitalna država postaje uspješna kada tehnologija, upravljanje i način rada institucija dovoljno dugo idu u istom smjeru. Upravo je taj kontinuitet možda najveći test hrvatske Strategije do 2032.

* Projekt izrade serijala tekstova pod zajedničkim naslovom „Digitalna Hrvatska na pola puta – Četiri godine provedbe Strategije digitalne Hrvatske 2032.“ objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.