Automobil mora ostati u ravnoteži

Automobilska industrija prolazi kroz tehnološku promjenu koja je vidljiva već pri ulasku u novi automobil: broj zaslona raste, sve veći broj funkcija seli se na dodirne površine, a softver preuzima ulogu koju su nekada imale fizičke kontrole. Dimitrije Trbović pritom upozorava da tehnološka novost ne znači automatski i bolje korisničko rješenje, osobito kada vozaču odvlači pozornost. „To je distrakcija u vožnji. Na automobilu je šofer najvažniji i uvijek će biti“, ističe za ICTbusiness Media - ICTbusiness.info Dimitrije Trbović, član Uprave Auto Zubaka.

Upravo zato dio automobilske industrije, prema njegovim riječima, ponovno zagovara fizičke gumbe. Ideja nije odbacivanje digitalnih funkcija, nego vraćanje fizičkih kontrola ondje gdje je takvo rješenje logičnije i jednostavnije za vozača. „Mi u autoindustriji zagovaramo povratak na fizičke gumbe“, kaže Trbović. Veliki dodirni zaslon može izgledati kao prirodan nastavak iskustva s pametnog telefona, ali automobil ima drugačiji kontekst uporabe: korisnik istodobno upravlja vozilom i mora zadržati pozornost na prometu.

To je dio šire transformacije automobila iz dominantno mehaničkog proizvoda prema sustavu u kojem softver i elektronika imaju sve veću ulogu. Trbović ipak ne prihvaća ideju da jedan svijet treba potpuno potisnuti drugi. „Mislim da je važno da bude uravnotežen između inženjerskog, strojarskog dijela i IT rješenja“, kaže. Automobil i dalje mora zadovoljiti zahtjeve oba područja, a kvaliteta će, prema njegovu viđenju, ovisiti upravo o toj ravnoteži.

„Automobil ipak je automobil i ima sva obilježja jednog i drugog svijeta“, dodaje Trbović. Transformacija se zato ne svodi samo na količinu softvera ugrađenog u vozilo. Digitalne funkcije, elektrifikacija i napredni sustavi pomoći vozaču mijenjaju proizvod, ali mehanička i inženjerska osnova ostaje sastavni dio njegove funkcije. Ključno je povezati ta dva sloja bez stvaranja novih problema u korištenju.

Elektrifikacija je drugi važan smjer promjene. U razgovoru se navodi da električna vozila u Europi čine oko 30 posto ovogodišnje kupnje, dok je Hrvatska iza tog tempa. Trbović ne pokušava prognozirati točan trenutak promjene, ali zaključuje da će domaće tržište morati smanjivati razliku. „Hrvatska je daleko, ali morat će uhvatiti korak s Europom“, kaže.

Razvoj autonomne vožnje promatra znatno opreznije. Smjer industrije je, prema njegovu mišljenju, jasan, ali potpuno samovozeći automobil ne ovisi samo o tehnologiji u samom vozilu. „Automobilska industrija ide u tom smjeru, ali još smo jako daleko“, navodi Trbović. Jedan od ključnih razloga je činjenica da autonomna vožnja zahtijeva i odgovarajuće okruženje u kojem vozilo funkcionira.

„Nije tema samo automobil, nego i infrastruktura“, naglašava. To znači da napredak senzora, računala i softvera u vozilu nije jedini uvjet za širu primjenu autonomnih sustava. Ceste, prometni sustavi i druga infrastruktura također postaju dio tehnološkog lanca. Zbog toga se razvoj može ubrzavati na razini vozila, a da stvarna primjena i dalje ovisi o širem sustavu.

Treći snažan pritisak na europsku automobilsku industriju dolazi iz Kine. Trbović pritom izbjegava davati jednostavne prognoze o tome kako će se tržište rasporediti. „Nemam, nažalost, kristalnu kuglu, to nitko ne zna“, kaže. Umjesto prognoze, izdvaja strukturnu prednost kineske industrije: veličinu domaćeg tržišta i razmjere proizvodnje.

Prema brojkama koje navodi u razgovoru, Kina ima oko 180 automobilskih brendova i približava se proizvodnji od 50 milijuna vozila, nasuprot približno 10 milijuna u europskoj proizvodnji. „Najveća stvar u kineskoj priči o automobilima je skala proizvodnje“, ističe Trbović. Takav odnos, prema njegovu tumačenju, stvara veliku razliku u stabilnosti i ekonomici proizvodnje te predstavlja ozbiljan tržišni faktor za europske proizvođače.

Transformacija automobila zato se ne odvija samo na jednoj osi. Istodobno se mijenjaju korisničko sučelje, pogonska tehnologija, udio softvera, mogućnosti autonomne vožnje i globalni odnos proizvodnih kapaciteta. Trbovićev zajednički nazivnik za sve te promjene ostaje ravnoteža: tehnologija mora služiti vozaču, IT mora biti usklađen sa strojarstvom, a ambicija autonomne vožnje s infrastrukturom koja je može podržati. U industriji koja se brzo mijenja, upravo će sposobnost povezivanja tih elemenata određivati koliko će nova rješenja biti stvarno uporabiva, a ne samo tehnološki napredna. Njegov pogled zato ne suprotstavlja stari i novi automobil, nego traži da digitalni sloj, pogon, infrastruktura i ergonomija napreduju zajedno, bez gubitka fokusa na vozača. To je ujedno i kriterij po kojem tehnološka novost postaje stvarni napredak u automobilu.