Američki tehnološki lobiji nadjačavaju Europu

Google je od europskih izbora održao 302 sastanka s višim dužnosnicima Europske komisije i Parlamenta, Apple 257, a Amazon 239, prema analizi podataka iz registara transparentnosti. Svaka od tih američkih tehnoloških kompanija imala je više evidentiranih susreta od bilo kojeg pojedinačnog europskog poduzeća, upravo dok Unija razrađuje pravila za umjetnu inteligenciju, oblak, platforme i tehnološku suverenost.

Broj sastanaka ne dokazuje da je kompanija promijenila odluku, ali mjeri pristup donositeljima politike. Česti susreti omogućuju ranije upoznavanje s nacrtom, brže dostavljanje tehničkih primjedbi i ponavljanje istog argumenta različitim kabinetima. Organizacija koja nema ured u Bruxellesu ili stručnjake za regulatorni postupak teže reagira prije nego što je prijedlog već oblikovan.

Razlika je vidljiva i u novcu. Apple prijavljuje približno devet milijuna eura godišnjeg troška lobiranja, dok su TotalEnergies, Volkswagen i Airbus zajedno prijavili oko 8,7 milijuna eura. Usporedba ne obuhvaća nužno sve neizravne troškove, odvjetničke urede i strukovne udruge, ali pokazuje razmjere resursa koje jedna tehnološka platforma može usmjeriti na europsku politiku.

Američkim kompanijama trenutačno je važna rasprava o pojednostavljenju pravila. One tvrde da preklapanje zakona povećava trošak usklađivanja, usporava uvođenje novih funkcija i stavlja Europu u slabiji položaj prema SAD-u i Kini. Protivnici upozoravaju da se iza riječi pojednostavljenje može skrivati smanjivanje obveza prema korisnicima, konkurentima i vlasnicima podataka.

Europske kompanije nisu jedinstvena suprotna strana. Operatori, proizvođači opreme, izdavači, startupovi i banke imaju različite interese, pa često nastupaju kroz više udruga. Američka platforma može imati jasniji cilj i veći izravni proračun. Zato jednostavno zbrajanje nacionalnosti ne pokazuje uvijek tko podržava određenu odredbu, ali otkriva neravnotežu u mogućnosti kontinuiranog sudjelovanja.

Prema analiziranim evidencijama, više od 63 posto sastanaka održava se s kompanijama i poslovnim udrugama, a oko 23 posto s nevladinim organizacijama i istraživačkim skupinama. Civilno društvo može imati mnogo sastanaka s pojedinim političkim skupinama, ali raspolaže manjim tehničkim i financijskim kapacitetom za praćenje više paralelnih zakona. Kvaliteta rasprave zato ovisi o tome dobivaju li različite strane pristup u dovoljno ranoj fazi.

Registar ima ograničenja: organizacije same prijavljuju dio podataka, kategorije troška nisu uvijek jednake, a sastanak s nižim službenikom može ostati izvan obvezne objave. Problem su i susreti s posrednicima ili neregistriranim skupinama. Poboljšanje bi zahtijevalo jedinstvene definicije, objavu tema i dokumenata dostavljenih na sastanku te povezivanje zapisa Komisije i Parlamenta.

Najkorisniji sljedeći korak nije ograničiti broj sastanaka nego omogućiti provjeru njihovog sadržaja i ravnoteže. Institucije bi uz svaki zakon mogle objaviti popis primljenih prijedloga i obrazložiti koje su prihvatile. Tada bi se moglo vidjeti jesu li 302 Googleova sastanka, 257 Appleovih i 239 Amazonovih doveli do konkretne promjene teksta ili samo predstavljaju intenzivnije sudjelovanje u postupku.

Ravnoteža pristupa utječe i na tehničku izvedivost zakona. Institucije trebaju podatke kompanija o arhitekturi platforme, trošku promjene i mogućim sigurnosnim posljedicama, ali moraju razlikovati provjerljive činjenice od procjene vlastitog poslovnog rizika. Neovisni istraživači, potrošačke udruge i manji konkurenti mogu upozoriti na posljedice koje dominantna tvrtka nema poticaj prikazati. Javni zapis koji uz svaki prijedlog navodi sastanak, podneseni dokument i odgovor institucije olakšao bi provjeru tog procesa. Time se ne bi spriječilo lobiranje, nego bi se smanjila prednost organizacije koja može isti argument ponavljati kroz više kanala bez vidljive veze s konačnim tekstom propisa. Takva evidencija omogućila bi usporedbu prijedloga prije i poslije lobističkih sastanaka te odgovornost autora izmjena.