AI jede struju, mreža postaje usko grlo

Umjetna inteligencija ima fizičku cijenu. Svaki model, podatkovni skup, GPU klaster i cloud servis na kraju se svodi na električnu energiju, hlađenje, mrežu i prostor. Zbog toga se o AI infrastrukturi više ne može govoriti samo kao o tehnološkom ulaganju. U Europi se ona sve češće promatra kao novi energetski intenzivan industrijski sektor.

Hrvatski elektroenergetski sustav 11. kolovoza 2026. dosegnuo je rekordno opterećenje. HOPS je objavio da je u 21 sat zabilježeno 3400 MWh u jednom satu, odnosno oko 3,4 GW prosječnog satnog opterećenja, a dnevna potrošnja iznosila je 64.013 MWh. HOPS upozorava da se stvarna potrošnja iza brojila ne vidi u potpunosti jer Hrvatska već ima oko 600 MW krovnih solarnih elektrana.

Taj rekord daje jasnu mjeru za raspravu o velikim podatkovnim centrima. Potrošač priključne snage 100 MW nije samo lokalni pogon, potrošač od 500 MW već je nacionalna infrastrukturna tema, a potrošač od 1 GW bio bi približno 29 posto sadašnjeg rekordnog opterećenja sustava. Ako bi 800 MW radilo s 80-postotnom godišnjom iskorištenošću, to bi ilustrativno značilo oko 5,6 TWh godišnje, a jedan GW pri istoj iskorištenosti oko 7 TWh. To nisu projekcije konkretnih projekata, nego mjera razmjera. Za usporedbu, svi podatkovni centri u Irskoj potrošili su 2025. oko 7,7 TWh, što je 23 posto tamošnje izmjerene potrošnje električne energije.

HOPS-ov Desetogodišnji plan razvoja prijenosne mreže 2026.–2035. u osnovnom scenariju predviđa da će maksimalno opterećenje za dimenzioniranje mreže narasti do oko 3551 MW u 2035., uz prosječnu godišnju stopu rasta od oko 0,5 posto. Dokument među neizvjesnostima spominje moguće nove izravne kupce, ali ostaje otvoreno jesu li veliki AI i podatkovni projekti stvarno uključeni u aktualne planove ili će tražiti novu reviziju mrežnog razvoja.

Energetska bilanca daje dodatni kontekst. Prema HOPS-ovim podacima za 2025., proizvodnja elektrana priključenih na prijenosnu mrežu iznosila je 10.918 GWh, dok je ulaz električne energije u Hrvatsku, uključujući 50 posto NE Krško, bio 13.136 GWh, a izlaz 7263 GWh. Veliki novi potrošači zato ne otvaraju samo pitanje priključka, nego i pitanje domaće proizvodnje, uvoza, rezervi i cijene.

Globalni okvir potvrđuje razmjere. Međunarodna agencija za energiju (IEA), međuvladina organizacija koja prati globalna energetska tržišta i potrošnju, procjenjuje da je potrošnja električne energije podatkovnih centara u svijetu 2025. iznosila oko 485 TWh te da bi do 2030. mogla narasti na približno 950 TWh, odnosno na oko tri posto svjetske potražnje. Potrošnja centara specijaliziranih za umjetnu inteligenciju u istom bi se razdoblju trebala približno utrostručiti. Za Europu IEA očekuje snažan rast potrošnje podatkovnih centara, što dodatno pojačava konkurenciju za mrežni kapacitet, novu proizvodnju i dugoročno predvidivu cijenu energije. Najambiciozniji najavljeni hrvatski projekt već je prošao važan, ali još uvijek preliminaran mrežni korak.

Operatori koji danas grade podatkovne centre u Hrvatskoj to potvrđuju iz prakse. Iz DataBoxa kažu da je najveće ograničenje rasta pravodobna dostupnost električne energije. „Nije problem samo postoji li dovoljno energije na nacionalnoj razini, nego nalazi li se potreban kapacitet na odgovarajućoj lokaciji”, navode u DataBoxu. Za višemegavatni podatkovni centar postupak priključenja treba, prema njihovu iskustvu, započeti najmanje tri do pet godina prije početka rada, a ako su potrebna pojačanja mreže, nova trafostanica ili rješavanje imovinskopravnih odnosa, i ranije. Energetski priključak, prostorni uvjeti, građevinska dozvola i suglasnosti često se rješavaju slijedom umjesto paralelno.

Goran Đoreski, direktor Digital Realtyja za Hrvatsku, ističe da je priključenje na prijenosnu mrežu globalno najduža pojedinačna stavka u razvoju podatkovnog centra i u pravilu određuje ukupni rok projekta. Hrvatska je po njegovoj ocjeni zasad u povoljnijem položaju od dijela zapadne Europe, gdje na nekim tržištima nije moguće graditi dovoljno brzo koliko potrebe traže, ali ta prednost zahtijeva pažljivo dugoročno planiranje. Kao predsjednik Hrvatske udruge data centara naglašava da su dugoročni ugovori o otkupu obnovljive energije (PPA) jedan od ključnih preduvjeta konkurentnosti, ali da zbog rizika isporuke nikada neće pokriti sto posto potreba.

Isto vrijedi i za lokalnu proizvodnju. DataBox za novi centar razmatra kombinaciju PPA ugovora, vlastite solarne proizvodnje, jamstava podrijetla i baterijskih spremnika, ali upozorava da solarna elektrana na lokaciji zbog kontinuiranog rada centra ne može zamijeniti pouzdanu mrežnu opskrbu. Istodobno se mijenja i tehnologija: gustoća snage raste s nekoliko kilovata na desetke, pa i više od 100 kW po ormaru, zbog čega su potrebni hibridni i tekućinski sustavi hlađenja.

Rasprava o vodi često se prenosi s drugih tržišta. Đoreski objašnjava da se europski podatkovni centri u pravilu projektiraju sa zatvorenim, zračno hlađenim sustavima koji ne troše pitku vodu kao isparivački sustavi. Digital Realty navodi da 75 posto njegovih lokacija radi bez isparivačkog hlađenja, a EMEA portfelj kojem pripada i Hrvatska ima PUE od 1,31. DataBox također koristi zatvoreni rashladni krug bez otpadnih tehnoloških voda, a novi centar projektira s tehničkom mogućnošću izdvajanja otpadne topline. Njezino korištenje, upozoravaju, ovisi o stabilnom potrošaču u blizini i ekonomski opravdanoj infrastrukturi. U DataBoxu dodaju da PUE nije dovoljan kao jedini pokazatelj i da kod AI infrastrukture treba mjeriti i koliko se računalnog rezultata dobiva iz svakog kilovatsata. Digital Realty navodi da je 2025. na globalnoj razini dosegnuo 93 posto pokrivenosti obnovljivom energijom, a europski portfelj u cijelosti je pokriven obnovljivim izvorima. Zagrebački ZAG1 zasad ne isporučuje otpadnu toplinu za vanjsku upotrebu, iako Digital Realty na globalnoj razini provodi više od deset takvih projekata, a šest centara isporučenih tijekom 2025. postiglo je prosječni projektni PUE od 1,20.

Europska komisija isti problem prepoznaje u okviru CADA-e. Andrea Čović Vidović iz Predstavništva EK u Hrvatskoj kaže da Komisija želi da se kod novih kapaciteta uzimaju u obzir dostupnost električne energije, kapacitet mreže, dostupnost čiste energije, lokalni vodni resursi i mogućnost ponovne uporabe otpadne topline. „Ne želimo samo graditi više podatkovnih centara, nego ih smještati ondje gdje ih energetski i okolišni sustav može održivo podnijeti”, poručuje. Operatori već danas prema Direktivi o energetskoj učinkovitosti dostavljaju podatke o potrošnji energije i vode, a Komisija radi na zajedničkom europskom sustavu ocjenjivanja održivosti podatkovnih centara.

Za Hrvatsku je ključno pitanje tko plaća energetsku infrastrukturu za velike projekte. Ako investitor treba novu trafostanicu od 400 kV, desetke ili stotine kilometara vodova i dodatnu regulacijsku rezervu, treba znati što gradi investitor, što HOPS, što HEP, što država, a što se može preliti na mrežne naknade koje plaćaju svi korisnici. Jednako je važno može li podatkovni centar s baterijama i obnovljivim izvorima biti fleksibilan potrošač ili će u praksi tražiti stalnu sigurnu isporuku iz mreže.

Najvažnija razlika u javnoj raspravi jest ona između godišnje energije i priključne snage. Država može tijekom godine imati dovoljno proizvodnje i uvoza, a da na određenoj lokaciji nema slobodnih 50 ili 100 MW. Veliki podatkovni centar traži kontinuiranu snagu, kvalitetu napajanja i visoku raspoloživost. Ako su za priključenje potrebni nova trafostanica, jačanje vodova ili rješavanje imovinskopravnih odnosa, razvoj projekta više se ne mjeri samo građevinskim rokom.

Energetska učinkovitost zato se više ne može svesti na jedan pokazatelj. PUE ostaje važan jer pokazuje odnos ukupne potrošnje objekta i energije koju koristi IT oprema, ali operatori sve više prate iskorištenost energetskog kapaciteta, učinkovitost hlađenja, udio obnovljive energije i, kod AI-ja, količinu računalnog rezultata po utrošenom kilovatsatu. Digital Realty za EMEA portfelj navodi PUE 1,31, dok je šest objekata dovršenih 2025. projektirano na prosječnih 1,20, što pokazuje koliko se industrija približava granicama tehničke učinkovitosti.

Za veliki AI projekt zato treba unaprijed promatrati cijeli energetsko-komunalni sustav: priključnu snagu, godišnju potrošnju, hlađenje, vodu, rezervno napajanje, baterije i mogućnost korištenja otpadne topline. Podatkovni centar može biti učinkovitiji od starije infrastrukture koju zamjenjuje, ali koncentracija desetaka ili stotina megavata na jednoj lokaciji stvara sasvim nove zahtjeve prema lokalnoj mreži i prostornom planiranju. Upravo je ta koncentracija razlog zbog kojeg se digitalna i energetska politika više ne mogu voditi odvojeno.

Zato naslov „AI jede struju” nije metafora. Ona je početak vrlo konkretne računice: koliko MW Hrvatska može prihvatiti, koliko GWh može proizvesti, koliko mreže mora izgraditi i tko za to plaća račun.

* Projekt izrade serijala tekstova pod zajedničkim naslovom „Čija je digitalna Hrvatska? – Infrastruktura, sigurnost i interesi iza digitalne budućnosti države“ objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.