3D printeri kao spas Magme?

U svojem nedavnom intervjuu jednom dnevnom listu Goranko Fižulić, bivši ministar gospodarstva i vlasnik posrnule Magme, izjavljuje kako će se boriti za svoju tvrtku u stečaju i, što je nama ovdje zanimljivije, spominje tehnologiju 3D ispisa kao jednu od ključnih stvari koje bi uspješno pogonile novu Magmu.

Ovo je poprilično smjela izjava. Naravno, iz samo jedne usputne izjave dane za novine nije moguće razabrati poslovni plan neke tvrtke, pa nije jasno niti kakve točno planove Fižulić ima za novu tvrtku i 3D ispis. No, sudeći prema izjavi o skorom pojeftinjenju "kućnih" 3D pisača, reklo bi se kako nova tvrtka puca baš negdje na to (zasad) malo tržište. No, odgovorimo prvo na pitanje: što je to 3D printing, čemu služi i kome to treba?

Tehnologija trodimenzionalnog ispisa, odnosno izrade objekta koji nije ograničen na dvodimenzionalnu plohu papira, nije nova stvar, ali je izlaskom "uradi sam" pisača veličine mikrovalne pećnice koji koriste jeftinu i pristupačnu ABS plastiku ili u novije vrijeme biorazgradive materijale kako bi, sloj po sloj, "nacrtali" nekakav trodimenzionalni objekt postala relativno zanimljiva i prihvatljiva hobistička igračka.

Još i prije te male revolucije hobističkog ispisa postojali su "pisači" koji su, primjerice, laserskom zrakom polimerizirali tekućinu ili prah i tako iscrtavali objekt, ili pak korištenjem papira ili čak sinteriranjem metala u prahu gradili trodimenzionalni objekt. Sama tehnologija rođena je krajem sedamdesetih godina, dakle nije riječ o vrlo novoj i do sad nepoznatoj stvari. Razlog zašto nije postala masovna jednostavan je: tržište koje je trebalo izradu 3D prototipa koje nije bilo moguće načiniti klasičnim CNC strojem bilo je (i ostalo) poprilično malo.

Situacija se mijenja nedugo početkom 21. stoljeća, pa se isprva sramežljivo pojavljuju prvi, relativno primitivni komercijalni počeci (Reprap 1.0 2008. godine) koji su bili više demonstracija tehnologije nego zaista upotrebljivi alati. (pri tome je Reprap posebno zanimljiv jer je riječ o projektu čiji je cilj napraviti 3D pisač koji će moći sam "ispisati" sve svoje rezervne dijelove)

Niši entuzijasta i "uradi sam" tipova nije trebalo dugo da shvate ogroman potencijal novih igračaka pa je tu negdje oko 2010. godine krenuo bum 3D pisača, pomalo nalik na eksploziju 8-bitnih računala osamdesetih godina. Razvijali su se brži, precizniji pisači, pa oni koji su mogli napraviti veći model, pa oni koji su mogli napraviti model u više boja... i tako danas(http://pinterest.com/finklean/diy-3D-printers/) imamo na raspolaganju zaista lijep izbor najraznovrsnijih, jednako (ne)upotrebljivih igračaka na tržištu, čija se cijena kreće već od petstotinjak dolara pa do više tisuća, ovisno o kvaliteti i mogućnostima.

Uz njih dolazi odgovarajući, pojednostavljeni CAD softver kojim korisnik kreira svoj 3D model i zatim ga šalje na "ispis". Tehnološki gledano (ali i kao kreativni poticaj), ove su igračkice genijalne i mislim da bi svaka škola u Hrvatskoj morala imati po jedan.

No, kako one mogu pomoći Magmi?

Ako je poslovna ideja preprodavati 3D pisače širokoj publici, što je zapravo nastavak poslovne politike, ulazak Hrvatske u EU mogao bi poprilično omesti taj plan jer bi domaća tvrtka morala naći načina da bude jeftinija od europskih trgovaca i e-bay preprodavača, ili da barem pruži uvjete (servis?) zbog kojih bi kupci favorizirali nabavku kod domaćeg trgovca. No, kako je riječ još uvijek (a tako će vjerojatno i ostati) o niši, pitanje je koliko je potencijalnih kupaca u Hrvatskoj, zainteresiranih za kupnju takvog uređaja? Vjerojatno premalo da bi omogućili preživljavanje i preprodavačkom obrtu, a kamoli tvrtci sa sedamdeset zaposlenih.

Druga je, pak, mogućnost da Magma postane tvrtka koja će drugima pružati usluge 3D ispisa. Pa će sedamdeset zaposlenih sjediti za sedamdeset pisača i vrijedno stvarati naručene modele. Ovo bi donekle imalo smisla ako bi tvrtka gađala druge tvrtke koje imaju potrebe za izradom trodimenzionalnih modela, no na kakav način?

Postojeći 3D pisači o kojima u tekstu u Jutarnjem progovara Goranko Fižulić i koje smo ovdje opisali, naime, nisu profesionalni uređaji. Oni imaju relativno ograničenu razlučivost (u slučaju 3D pisača riječ je o "slojevitosti" gotovog modela, odnosno koliko je golim okom vidljivo da je model sastavljen od dvodimenzionalnih slojeva) i najčešće ih je nakon "ispisa" potrebno dorađivati šmirglanjem ili pjeskarenjem; osim toga, ispis tim pisačima vrlo je spor (5-20 minuta za objekt veličine 2x2cm), pa bi sedamdeset zaposlenih u jednoj radnoj smjeni moglo izraditi 200-300 "ozbiljnih" prototipova, pod uvjetom da dobiju gotov 3D model; u suprotnom, na računalnu izradu 3D modela potrebno je potrošiti od pola sata do više sati, ovisno o njegovoj kompleksnosti. Koliko bi oni trebali koštati da "othrane" tvrtku srednje veličine? Ne treba zaboraviti i da ti pisači nisu u stanju napraviti prototipove dovoljno čvrste za industrijsku primjenu, pa i ta činjenica smanjuje već ionako malu tržišnu nišu.

Postoji i treća mogućnost - da tvrtka počne sama "printati" vlastite plastične igračke. Ta zamisao uopće nije loša, ali ima dvije ključne slabosti: intelektualna prava i, ponovo, brzinu i kapacitet uređaja. Industrija igračaka itekako pozorno prati zbivanja s 3D pisačima, jer će svatko u svojoj garaži moći napraviti, recimo, svoju kopiju LEGO kockica. To je u osnovi točno: s 3D pisačem svatko može sam složiti svoju LEGO kompatibilnu kockicu. No, hoće li to značiti da će svi prestati kupovati skupe LEGO proizvode i okrenuti se kućnoj radinosti? Teško - kapacitet uređaja to jednostavno ne omogućuje.

Dapače, upravo ovakve tehnologije mogu, unatoč ljutnji i strahu konzervativne industrije, unijeti dašak noviteta. Sad zaista svatko može napraviti svoju LEGO kompatibilnu kockicu. Rezultat te činjenice bit će entuzijasti koji će doći s novim, kreativnim idejama, s poboljšanjima i novitetima koje danska tvrtka zatim može otkupiti na sveopće zadovoljstvo. Plašiti se 3D pisača kao uništavača industrije igračaka posve je iracionalno; dapače, treba ih prihvatiti kao uređaje koji će osloboditi kreativnost i inovativnost, zbog kojih ćemo na kraju balade svi profitirati - i entuzijasti, i proizvođači, i kupci.

Ali, to ne važi za novu Magmu - tvrtka nije entuzijast, pa bi "igranje" s alternativnim LEGO kockicama, a bez ugovora o suradnji, odmah gurnulo tvrtku na sud i put propasti. Tvrtka, dakle, treba izrađivati vlastite igračke. To neće biti nimalo lako - pronaći atraktivne stvari, sigurne od sudske tužbe.

Pa čak i kada ih pronađu, zbog već opisanog problema kapaciteta, tvrtka će u nekom trenutku morati prijeći na "klasičnu" izradu igračaka u velikim serijama.

Što, dakle, Fižulić zaista smjera sa trodimenzionalnim pisačima? Ispravno ocijenivši kako je riječ o tehnologiji koja ima budućnost, možda se malo zaletio očekujući i masovnost, osobinu koju ova tehnologija tek treba demonstrirati. Možda će postati najveći preprodavač 3D pisača u regiji, a možda se tvrtka pretvori u kreativnog giganta u kojem će sedamdeset kreativnih mozgova po cijele dane smišljati nove igre i nove igračke, pri čemu će im 3D pisači biti samo sredstvo za rad.

O poslovnom planu nove Magme možemo zasad samo nagađati. Ideja je zanimljiva, ali hoće li je biti moguće ostvariti korištenjem tehnologije koja je zamišljena i svojim mogućnostima prilagođena ne tvorničkoj proizvodnji, već nečijoj garaži ili školskoj učionici?