Odlazak u Barcelonu obilježilo je prvo kašnjenje prema Münchenu jer tamo je eto napadao veliki snijeg, a oni nemaju Milana Bandića koji će ga pojesti. To mi je omogućilo da shvatim svu jad i bijedu koja je hrvatska realnost, gdje zapravo pripadamo.
Čekanje u Zagrebačkoj zračnoj luci ravno je avanturi stoljeća, nema mjesta za pušenje, za sve one koji se duhanskog dima nisu već odrekli. Moraju proći kontrolu putovnica da bi izašli ispred zgrade i zapalili cigaretu. Ponovno nakon toga moraju proći kontrolu stvari i putovnica, ali pritom trebaju pazit da nisu dvaput u jednom danu ušli i izašli iz države, dakle ovo ne pokušavajte sami.
Zračna luka u Münchenu, sasvim drugačija situacija, iako propagiraju nepušenje, postoji mala plastično-staklena „kutija“ gdje se može pušiti, velika svega nekoliko četvornih metara.
Nije to pravi problem usporedbe Zagreba i Münchena, problem je socijalistički način razmišljanja koji se toliko duboko osjeća u dijelu zračne luke za međunarodne odlaske. Minijaturan duty-free, te kafić u kojem je vrijeme stalo još za Titovih vremena.
Potpuna katastrofa, konobar vas uopće neće poslužiti, čak niti pogledati, morate sami otići do šanka i naručiti. I kad se ponadate da ste uspjeli i da će te dobiti željeno piće, novi šok, morate sami doći po piće. Katastrofa, a tek pričekajte da vidite račun. Šok i nevjerica, za ledeni čaj, kavu s mlijekom i običnu kavu čak 62 kune - dakle za one koji vole europsku zajedničku valutu tek nešto više od 8 eura.
Ma prava Europa, možete misliti, potpuna katastrofa, ali ministar Linić može biti zadovoljan, račun je fiskaliziran, dakle ubrali smo porez. A usluga na „razini“. Samo je nedostajalo da uz fiskalnu kasu bude mala Titova bista s natpisom „Druže Tito mi ti se kunemo da s tvoga puta ne skrenemo“!
Stvar je spasilo ljubazno Lufthansino osoblje koje nas je obavještavalo o drastičnim kašnjenjima leta, pa i velikoj mogućnosti da se na kraju ne stigne na „ connection flight “ za Barcelonu.
Ljubazni prosijedi gospodin kazao nam je da ćemo biti prebačeni na sljedeći let. Pokazalo se da je u Münchenu vladao pravi kaos i da smo ipak stigli na let koji je i sam bio odgođenih više od sat vremena. ogromna zračna luka, nova, možda jednog dana bude i novi terminal na Plesu takav.
Sve funkcionira po špagici osim neljubazne Lufthansine stjuardese koja bi moju foto torbu nagurala i nabacala s ostalom prtljagom dolje u avion. E pa neće, nekoliko tisuća eura vrijedna oprema i da se njome netko nabacuje, ma ne dolazi u obzir.
Moraju se naučiti da će moja torba uvijek ići u avionsku kabinu, osim ako ne potpišu da će platiti i to odmah svaki komadić koji se potrga. A to ne žele, e pa ja torbu ne dam.
Naravno pritom se ne treba zaboraviti da su mi na münchenskom aerodromu gledaju ruksak kao da u njemu ima eksploziva, ma da bas bih im dao da ga gledaju da ima i nosao ga po rukama da ga odmah vide. Sve u svemu jedno lijepo putovanje, napeto i zabavno kao i uvijek. I sad još malo i Barcelona, grad u koji će te se brzo zaljubiti, koji će vas očarati iako ne volite mobilne telefone i tablete.
Aerodromi u Barceloni i Münchenu dokazuju da mi ne da nismo Europa već smo jedna .... Vi dopišite sami što vas je volja.
